“Bravo za hrabrost” – i onda dođe strah…
Kad sam prije nepune godine dana zakoračila u poduzetničke vode, često sam čula: “Bravo za hrabrost!” I to mi je u početku zvučalo kao kompliment. No, s vremenom sam primijetila da me ta rečenica više puta uplašila nego motivirala. Strah od nepoznatog, od mogućih neuspjeha, od toga da neću ispuniti očekivanja – svoja i tuđa. Najviše od svega – nema nikog da preuzme odgovornost ako nešto krene krivo.
I kako je vrijeme prolazilo, tako se taj specifičan kompliment počeo stapali s pitanjem koje me je sve više kopkalo: Zašto ljudi tako rijetko pričaju o stvarnim izazovima? O stvarima koje su pokušali, a nisu uspjele? O tome da misliš da nešto znaš, pa shvatiš da ne znaš. O onim trenucima kad si pokušao na jedan način, pa nije išlo, pa na drugi – pa opet nije.
O uspjehu rado pričamo, ali što je s padovima? Zašto ih guramo pod tepih?
Zašto šutimo?
Društvo nas je naučilo da se padovi ne pokazuju, nego prešute. Ili?
Društveno smo jako skloni uspjehu – uspjeh se slavi, pokazuje, dijeli, lajka. Neuspjeh, s druge strane, krije se kao da je nešto sramotno. Kad netko zatvori firmu, rijetko čujemo: “Propao sam.” Češće ćemo čuti: “Ma znaš, više mi se to nije dalo raditi”, “Tražim nove izazove”, “Htio sam promjenu”. I to je ok – nije na svakome da iznosi svijetu svoju istinu. Ano, činjenica je da se zapravo bojimo se da će neuspjeh značiti da smo manje pametni, manje vrijedni, manje sposobni.
A zapravo, neuspjeh nije suprotnost uspjehu, nego njegov sastavni dio. Jeste čuli onu: “Ne možeš rasti ako nikad nisi pao.“?
Vlastita tišina
U ovih godinu dana, iako je „dobro pisati na LinkedInu“, biti prisutan, autentičan, dijeliti svoja iskustva, i uspjehe i padove – moram priznati kako nisam puno pisala. Nisam pisala koliko me je toga bilo strah. I koliko me i dalje strah.
Ponekad navečer razmišljam o suludim scenarijima: što ako sutra svi klijenti otkažu suradnju? Što ako ispadne da nisam dovoljno dobra? Što ako se osramotim? Što ako jednostavno pukne film – njima ili meni?
I onda se vratim u stvarnost. Pa što ako? Zatvorit ćeš firmu. Pronaći ćeš posao. Krenut ćeš ispočetka. Jer jednom već jesi. I možeš opet. To ne znači da si propala – to znači da si pokušala. I da si nešto naučila.

Ne moramo sve znati. Ne moramo sve raditi.
Još jedna stvar o kojoj rijetko pričamo – nismo dužni znati sve. Kad pokreneš posao, postaneš odjednom sve – i direktor i knjigovođa i prodajni tim i korisnička podrška. I to može trajati neko vrijeme. Ali ne mora zauvijek. U jednom trenutku trebaš znati reći: ovo ne znam. Ili čak: ovo možda i mogu naučiti, ali zašto bih? Zašto bih trošila sate i sate da nešto napravim lošije, kad mogu platiti nekome da to napravi bolje? To nije slabost. To je snaga. U postavljanju granica, čak i onih osobnih.
Iskrenost nije slabost
Iskrenost je moćna, ali rijetka. Ne zato što je ljudi ne žele, nego zato što je teško biti ranjiv. A ipak, svaki put kad čujem nečiju iskrenu priču, osjećam olakšanje. “Nisam sama“, pomislim. Nisam jedina koja misli da ponekad ne zna što radi. Nisam jedina koja sumnja u sebe.
Zapravo, svatko tko pokušava – sumnja. Samo neki o tome šute. A kad progovorimo, stvari postanu manje strašne. I drugima i nama.
Normalizirajmo padove
U životu, kao i u poslu, sve je niz uspjeha i padova, pogrešaka i učenja. U odgoju djece, u odnosima, u svakodnevici. Znaš da si negdje pogriješila – možda si burno reagirala, možda nisi bila dovoljno prisutna. I priznaš to. I naučiš nešto.
Zašto onda to ne radimo i u poslu?
Neuspjeh nije kraj. To je samo jedna stanica. Možda ne znaš kamo točno ideš, ali ideš.
Ponekad ideš sporo, ponekad u krivom smjeru, a ponekad – iskreno – ideš ravno prema frižideru jer ti je svega dosta. I to je u redu. Ali ideš. I dok god ideš, ne stojiš. A jedino što te može zadržati na mjestu je – tišina.Zato, kad padneš – digni se. Otreseš prašinu. Možda opsuješ. Možda se prvo isplačeš. Sve je to ok.
I onda – kad ti se učini da ima smisla – ispričaj to nekome. Jer netko će čitati i misliti: “Ona je pala… i ustala. Znači možda mogu i ja.” A možda će samo pomisliti: “Evo, konačno netko tko nije kupio vilu nakon šest mjeseci biznisa.” I to je sasvim dovoljno.
Diplomirana novinarka s golemim iskustvom u digitalnom marketingu, copywritingu i PR-u. Od terenskih novinarskih početaka do agencijskih brainstorming sesija - priče su moj svijet, a storytelling mi je strast.
