Pitajte svoje roditelje, bake i djedove kako su zamišljali uspješan život i vrlo vjerojatno ćete dobiti slične odgovore. Treba pronaći siguran posao, raditi vrijedno, graditi karijeru, štedjeti i jednog dana otići u zasluženu mirovinu. Tek tada dolazi vrijeme za putovanja, hobije i sve ono za što tijekom radnog vijeka nije bilo dovoljno vremena.
Generacijama je to bio univerzalan životni plan. Činio se to kao logičan plan, prvo odgovornost i tek onda uživanje. Danas se, međutim, odnos prema radu i životu značajno promijenio i, i dalje se mijenja. Sve više ljudi, osobito pripadnika mlađih generacija, ne želi čekati šezdesete godine kako bi počeli živjeti stvari koje ih vesele. Polazišno uvjerenje je da život ne treba odgađati desetljećima.
Promjena se vidi na različite načine. Neki ljudi usred karijere uzimaju nekoliko mjeseci pauze kako bi putovali ili se posvetili sebi. Drugi se odlučuju na promjenu profesije nakon deset ili petnaest godina rada. Treći svjesno odbijaju bolje plaćene poslove ako oni znače manje vremena za privatni život. Prije dvadesetak godina takve su odluke često bile tumačene kao neodgovorne ili riskantne. Danas se o njima govori kao o legitimnim životnim izborima. Možda je jedan od razloga i to što je sama ideja sigurnosti postala drukčija nego nekad prije.
Naši roditelji uglavnom su mogli računati na prilično predvidiv karijerni put. Mnogi su cijeli radni vijek proveli kod jednog poslodavca, dok danas nekoliko puta mijenjamo poslove, industrije pa čak i zanimanja. Tehnologija se mijenja brže nego ikada prije, a tržište rada postalo je znatno više nepredvidivo. U takvom okruženju teško je planirati život prema modelu koji podrazumijeva da će se najveće želje ostvarivati tek za trideset ili četrdeset godina.
Danas sanjamo o svakodnevnoj sreći
Pandemija je dodatno ubrzala takav način razmišljanja. Mnogi su prvi put ozbiljno zastali i zapitali se koliko vremena zapravo provode radeći stvari koje ih ispunjavaju, a koliko vremena odgađaju život za neko buduće razdoblje za koje pretpostavljaju da će sigurno doći. Nije slučajno da su posljednjih godina postali popularni pojmovi poput sabbaticala, rada na daljinu ili fleksibilnog radnog vremena. Ljudi sada učestalije traže načine da život ne dijele na dva dijela, jedan u kojem rade i drugi u kojem napokon počinju živjeti.
Naravno, bilo bi nerealno tvrditi da je svatko u mogućnosti uzeti godinu dana pauze ili otići na putovanje oko svijeta, jer financijske okolnosti i životne obveze nisu za sve jednake. Međutim, zanimljivo je promatrati kako se mijenja sam način razmišljanja i ponašanja “radničke klase“.
Danas ćemo više vrednovati kvalitetu svakodnevice, možda čak više i od nekih dugoročnih ciljeva. Ljude i dalje zanima koliku će mirovinu imati jednog dana, ali sada ih zanima i mogu li otići na putovanje ove godine, mogu li provesti više vremena s obitelji, mogu li dobiti najviše od života već danas.
Jer sada više ne sanjamo samo o mirovini već sanjamo o slobodi, o iskustvima i općenitom zadovoljstvu. Ne sanjamo o slobodi koja nas čeka na kraju karijere, nego o slobodi koju možemo iskusiti možda već sljedeći tjedan, u državi na drugom kraju svijeta. I možda je upravo to najveća promjena našeg vremena. Ne odustajemo od rada, karijere ili ambicije. Samo više nismo spremni čekati nekoliko desetljeća kako bismo si dopustili živjeti život kakav želimo.
