Povežite se s nama

Hi, what are you looking for?

Profitiraj.hr

Novosti

Živjeti kao sav normalan svijet

Nazire li se to svjetlo u tunelu, mračnom i višegodišnjem? Kada bi sve ovo bila istina, prva bih se poklonila sadašnjoj Vladi, povukla svaku napisanu kritiku i javno obznanila na Trgu bana Jelačića da je Zoran Milanović genij koji zaslužuje, u najmanju ruku, Nobelovu nagradu za izlazak iz baruštine na suhu, sunčanu zemlju. Ritualno bih spalila sve svoje kritičke tekstove i tražila oprost od ekipe u Banskim dvorima

Nazire li se to svjetlo u tunelu, mračnom i višegodišnjem? Kada bi sve ovo bila istina, prva bih se poklonila sadašnjoj Vladi, povukla svaku napisanu kritiku i javno obznanila na Trgu bana Jelačića da je Zoran Milanović genij koji zaslužuje, u najmanju ruku, Nobelovu nagradu za izlazak iz baruštine na suhu, sunčanu zemlju. Ritualno bih spalila sve svoje kritičke tekstove i tražila oprost od ekipe u Banskim dvorima

U svibnju je u Hrvatskoj inflacija skliznula na 1,6 posto, najnižu razinu od veljače prošle godine i niže nego što se očekivalo. Prema upravo objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku, u svibnju su cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju, mjerene indeksom potrošačkih cijena, ostale nepromijenjene u odnosu na travanj, dok su u odnosu na svibanj prošle godine porasle za 1,6 posto. Istovremeno, Svjetska je banka prije nekoliko dana obznanila kako bi Hrvatska iz recesije mogla početi izlaziti krajem ove godine. Nazire li se to svjetlo u tunelu, mračnom i višegodišnjem? Daj, Bože, da je tako, bila bi to najsretnija vijest posljednjih nekoliko godina. Ako smo se ovako opako mučili i stezali remen, da bi se rezultat ipak na koncu vidio- a do kraja godine nema puno- onda bismo trebali zaboraviti svu tu silnu muku, odricanja i neprospavane noći zbog neplaćenih računa, opomena i ovrha koje su nas dotukle. Kada bi sve ovo bila istina, prva bih se poklonila sadašnjoj Vladi, povukla svaku napisanu kritiku i javno obznanila na Trgu bana Jelačića da je Zoran Milanović genij koji zaslužuje, u najmanju ruku, Nobelovu nagradu za izlazak iz baruštine na suhu, sunčanu zemlju. Ritualno bih spalila sve svoje kritičke tekstove i tražila oprost od ekipe u Banskim dvorima, ne bih se ni opravdavala time što sam plavuša, već bih otvoreno napisala da sam bacala Judine škude, bila jalnuška diletantica i potkopavala ovu Vladu, a sve zato što nemam pojma ni o životu, a ni o gospodarstvu.

No, nekako mi se čini da stvari i ne idu u tom smjeru. Ili ih ja možda ne prepoznajem; to je apsolutno moguće. Iz razgovora s ljudima s kojima svakodnevno komuniciram, vidim da ni oni baš ne primjećuju, što znači da nisam jedina. Vidim samo da su svi nervozni, da svi nekuda trče i jure, a pojma nemaju gdje, kako i zašto, ali svi su podjednako bezglavi i osjećaju se jadno. Naravno, uključujući i mene samu, da ne bi bilo zabune. Kada sjedam u auto i vozim, osjećam grižnju savjest; kako se, uopće, usuđujem i dalje voziti, a benzin je odavno preletio 10 kuna po litri? Zašto ne idem pješke (to je izvrsno i za liniju i za srce, cijelo ti je tijelo fit), ili ne izvučem bicikl i vozim se kao svaki pošteni Nizozemac, a za njihov standard dobro znamo kakav je. Njima stvarno nije nužno vozikati se uokolo biciklima, jer nemaju pojma što je recesija, ali su odavno zaključili da im je bicikl najjeftiniji, najisplativiji i najbrži. Ali, ne; ja kao svaka Hrvatica radije sjedam u automobil, gubim živce u gradskoj gužvi i ludilu, psujem svima dok vozim, a žuto me svjetlo izbezumljuje. Umjesto da obrišem prašinu sa svog crveno-crnog bicikla (baš zgodna kombinacija boja, zar ne), nacentriram gume, u damsku košaricu stavim torbu i sve što mi treba toga dana za obaviti i krenem jurcati metropolom. Tek kada to učinim, a samoj sam sebi obećala da sada hoću, prestat ću kukati zajedno sa ostalim ozlojeđenim Hrvatima o neviđenom bezobrazluku cijene naftnih derivata.

Nažalost, shvaćam da smo zemlja bolesnika; da opet ne bude zabune i sama spadam među takve. Dogogodišnja nas je agonija (rat, poraće, pljačka, kriza i recesija) dotjerala do ruba psihijatrije, a mnoge i preko tog ruba. Po potrošnji antidepresiva i sredstava za smirenje, u europskom smo vrhu. Moja mi doktorica- ispisujući mi recepte za to isto- kaže da od osam radnih sati valjda pet utroši na pisanje silnih Normabela, Helexa, Zolofta, Prozaca, Seroxata, Apaurina i Lexaurina. Obično uzrujano kaže kako smo mi Hrvati teško bolesnici, kako je cijela nacija okljaštrena i devastirana. Objašnjava mi to i medicinskom terminologijom, latinskim izrazima, ali ja je svejedno razumijem. Jer se i sam osjećam bolesnom i iznemoglom od očaja, beznađa, besperspektivnosti. Živciraju me ljudi, životinje, biljke; smetaju mi ove vrućine koje su naglo došle, iako im je kalendarski vrijeme, teško mi je ujutro ustati iz kreveta, jer sam stalno u nekom iščekivanju crnih vijesti. Primjerice, doći će mi iz banke i izbaciti iz stana, jer nisam platila cijelu ratu; blokirat će mi karticu (već jesu), bit ću gladna i žedna, noćne me more ubijaju. A pritom imam sreću što mogu pisati i djelovati, no, mentalno sam shrvana. I nije mi lakše što vidim da opet nisam jedina. Najradije bih spalila sve kupljene cipele, torbe, garderobu, sve na što sam trošila novac, ne razmišljajući da bih jednog dana mogla ostati bez posla (što se i dogodilo), a kamoli da bi nas recesija mogla sravniti sa zemljom. Za mene je ona bila pojam iz prošlosti, od 1929. do 1933. Kako sam bila neoprezna…

U nekoliko godina nekakvog čudnog gospodarskog buma u Hrvatskoj i sama sam se ponijela bezglavo, kupujući, trošeći, dižući kredite, želeći nadoknaditi sve što nisam imala, ali sam vidjela da imaju u Europi ili Americi; banke su me mamile stalno novim ponudama, ukopavajući me još dublje u glib. Da mi je sada ova pamet, jer otrijeznila sam se, kao i svi ostali, naglo i bolno, sve bih u svome životu promijenila. Od navika, do većine poznanika i prijatelja, a da mogu, ponajprije državu u kojoj živim. Jer, sumnjam da su ljudi htjeli ovakvu državu, u kojoj su gotovo stvorene kaste i sumnjam da su Hrvati ikada mislili da su razmjeri vlastite krađe toliko veliki. Nekoć davno Srbi su snimili kultni film “Živeti kao sav normalan svet”. Da, to bih ja htjela, ovako deprimirana, ponekad tužna, ponekad agresivna, bolesna ili zdrava, nasmijana, ili mrka. Samo da živim kao sav noramalan svijet. A to biste voljeli i vi, opet nisam jedina.  


Napisao

Pročitajte još:

Komentari

Excel je postao neizostavan alat u poslovnim okruženjima diljem svijeta zbog svoje sposobnosti organizacije, analize i prezentacije podataka u raznolikim industrijama.

Komentari

'Recite nam nešto o sebi' je pitanje koje nećete moći izbjeći ni na jednom intervjuu za posao.

Komunikacija

Konflikti su više nego samo nesporazumi, naime kod konflikata pojedinci osjećaju prijetnju sebi, te stoga ne možemo misliti kako će nestati sami od sebe.

Komentari

Viliam Prodan, uspješni poduzetnik, jedan je od naših najboljih rally vozača i višestruki rally prvak Hrvatske.

Oglasi

Medijski mali servis j.d.o.o. Sva prava pridržana.