Automobilska industrija ulazi u vrijeme u kojem tehnološke odluke sve više određuju tržišnu prednost, a ne samo broj prodanih vozila.
Elektrifikacija, strože ekološke norme i promjenjive navike vozača prisiljavaju proizvođače da preispitaju gotovo svaki poslovni segment, a za menadžere i poduzetnike ključno je zašto se odlučuju za određena rješenja.
U nastavku slijedi pregled područja u kojima se vodi ta utrka i kako tehnički izbori dobivaju na strateškoj važnosti.
Tehnološka utrka mijenja pravila automobilske industrije
U prošlosti se prednost temeljila na snazi motora, kvaliteti izrade i mreži prodajnih mjesta. Danas se konkurencija seli u područja koja kupac ne vidi na prvi pogled: kemija baterija, softver za upravljanje vozilima, učinkovitost pretvorbe energije i sigurnosni sustavi.
Automobil se sve više promatra kao tehnološka platforma, a manje kao skup mehaničkih dijelova. Ova promjena ima vrlo praktične posljedice. Razvojni ciklusi se skraćuju, a odluka o pogonu ili bateriji donesena danas određuje što će proizvođač ponuditi za pet do deset godina. Pogrešna procjena ne znači samo nižu prodaju jednog modela, već i višegodišnje ulaganje u tehnologiju koja više ne odgovara tržištu.
Zato se tržišna utrka vodi na dvije razine istovremeno. Na prvoj, proizvođači nastoje smanjiti troškove i povećati domet, trajnost i sigurnost vozila. S druge strane, pokušavaju održati fleksibilnost, jer nitko ne zna točno koliko brzo će određena regija prijeći na potpuno električni promet.
Zamislite voditelja nabave u tvrtki za obnovu voznog parka. Njega nije briga koji je proizvođač osvojio laboratorijsku nagradu, već mu je važno koliko košta održavanje vozila, koliko brzo gubi vrijednost i može li ga koristiti u stvarnim uvjetima. Upravo te potrebe kupaca usmjeravaju tehnološke prioritete na strani proizvođača.
Kontrola nad razvojem mijenja položaj proizvođača
Jedno od ključnih pitanja je koliko se proizvođač razvija sam, a koliko preuzima od vanjskih dobavljača. Oslanjanje na tuđa rješenja ubrzava vrijeme izlaska na tržište i smanjuje početni rizik, ali ostavlja manje prostora za diferencijaciju. Razvoj unutar tvrtke zahtijeva više vremena i kapitala, ali daje kontrolu nad troškovima, kvalitetom i tempom inovacija.
To se najbolje vidi kod baterija, koje su najskuplji dio električnog vozila. Proizvođač koji ovisi o vanjskom dobavljaču mora prihvatiti njegove cijene, rokove i tehnološke prioritete. Proizvođač koji sam razvija bateriju može ranije reagirati na promjene cijene sirovina i prilagoditi performanse specifičnom modelu.
Takav pristup primjer je BYD-a, čiji je razvoj započeo s baterijama, a ne s automobilima. Njegova Blade baterija i Super DM tehnologija pokazuju što se događa kada se razvoj ćelija i razvoj pogonskog sklopa provode unutar tvrtke.
Ove performanse temelje se na dugim, tankim ćelijama složenim izravno u paketu. Takvo slaganje omogućuje bolje korištenje prostora i pojednostavljuje konstrukciju, a istovremeno olakšava odvođenje topline. Za proizvođača to znači manje dijelova u sklopu, a za kupca stabilniju bateriju, koja se također dobro nosi s opterećenjem.
Poslovni učinci također su važni. Vertikalna integracija smanjuje izloženost poremećajima u lancu opskrbe, ali istovremeno zahtijeva velika ulaganja u istraživanje i proizvodne kapacitete. Nije to model koji odgovara svima, ali onima koji ga mogu financirati daje otpornost na vanjske šokove.
Izbor pogona otkriva različite prioritete razvoja
Rasprava o tome je li budućnost isključivo električna često zaboravlja da vozila kupuju ljudi s vrlo različitim potrebama. Električni pogon savršen je za gradsku vožnju i za korisnike koji pune kod kuće ili na poslu. Za one koji često voze na velike udaljenosti ili nemaju stalan pristup punionici, hibrid ostaje razumniji kompromis.
Upravo zato dio proizvođača istovremeno ulaže u oba smjera. Plug-in hibridni sustavi, poput onih koje razvijaju proizvođači s vlastitom proizvodnjom baterija, imaju za cilj pokriti većinu svakodnevne vožnje električnom energijom, ostavljajući motor s unutarnjim izgaranjem za dulja putovanja. Takav pristup ne rješava sve probleme, ali smanjuje strah od dometa, što dodatno usporava prijelaz na električna vozila.
Usporedba dvaju pogona najbolje se može vidjeti na primjeru tvrtke s terenskom službom. Servisni tim koji dnevno prelazi stotinu kilometara u istoj zoni gotovo sigurno će uštedjeti novac s potpuno električnim vozilom.
Ista tvrtka s timom koji često putuje kroz više zemalja vjerojatno će radije odabrati hibrid. Tehnologija sama po sebi nije ni bolja ni lošija, jer sve ovisi o namjeni, a ne o ideologiji.
Tržišta s razvijenom mrežom punionica brzo prelaze na čisto električne automobile, dok ona s tek početnom infrastrukturom dulje ostaju na hibridima. Proizvođač koji nudi obje opcije lakše prilagođava svoju ponudu svakom tržištu pa se širina razvoja ponekad pokaže racionalnijom od ulaganja samo u jedan smjer.
Što čini tehnološku prednost održivom? Prednost temeljena na jednom proizvodu rijetko dugo traje. Konkurenti brzo uče i kopiraju uspješna rješenja, a regulatorne promjene mogu promijeniti pravila preko noći. Održiva prednost proizlazi iz sposobnosti kontinuiranog poboljšanja rješenja, a ne iz jednokratnog tehničkog uspjeha.
Taj kontinuitet stvaraju tri elementa: ulaganje u istraživanje i razvoj, kontrola nad ključnim komponentama i dovoljno veliki obujam proizvodnje koji opravdava ulaganje. Kada su sva tri prisutna, svako poboljšanje baterije ili pogonskog sklopa može se brzo primijeniti na cijelu paletu, a ne samo na jedan model. To skraćuje put od laboratorija do ceste i smanjuje jediničnu cijenu.
Za poduzetnike izvan automobilske industrije zaključak je primjenjiv u širem smislu. Tko kontrolira ključni dio svog proizvoda ili usluge, lakše se obraniti od promjena na tržištu, ali to plaća većim ulaganjem i većom odgovornošću. Oni koji se oslanjaju na partnere brži su i fleksibilniji, ali ostaju ovisni o tuđim odlukama. Nijedan model nije univerzalan, važno je napraviti promišljen izbor.
U automobilskoj industriji ta se razlika već može vidjeti u prodajnim brojkama i maržama. Proizvođači koji su rano počeli graditi vlastite baterije i pogonske kapacitete danas imaju više manevarskog prostora od onih koji su razvoj ostavili za kasnije. Hoće li se isto pokazati istinitim u sljedećem desetljeću ovisit će o tome koliko će dosljedno nastaviti ulagati u ono što su započeli.

