Arktik – strateška utrka velesila među vječnim santama leda

Arktik – strateška utrka velesila među vječnim santama leda

Iako prema međunarodnim zakonima nitko ne posjeduje Sjeverni pol i Arktički ocean, mogućnosti otvaranja novih pomorskih ruta te eksploatacija velikih zaliha nafte i plina, koje se procjenjuju na čak 25% neotkrivenih svjetskih zaliha, dovoljan su motiv geopolitičkog nadmetanja okolnih država – nadmetanja u kojemu Rusija predstavlja glavnog takmaca.

Pravni okviri ledene utrke

Prema međunarodnom pravu svaka zemlja, osim teritorijalnog mora koje se proteže 12 nautičkih milja od obalne linije, ima pravo proglasiti ekskluzivnu ekonomsku zonu na udaljenosti od 200 nautičkih milja od obale. Daljnje proširenje nadležnosti, proglašenjem epikontinentalnog pojasa, moguće je u slučaju da zemlja podnositelj zahtjeva u roku deset godina komisiji UN-a uspije dokazati povezanost podmorskih grebena sa svojom kopnenom masom. Rezoluciju su ratificirale Norveška, Danska, Kanada i Rusija što im omogućava sudjelovanje u razgraničavanju dok je SAD jedina zemlja sa izlazom na Arktik koja to nije učinila.

Upravo je to razlog brojnih ekspedicija koje sakupljaju geološke podatke u nadi da će potvrditi svoje pretenzije – tako je Danska utvrdila da je Lomonosov greben, koji se proteže većim dijelom arktičkog područja, povezan sa Grenlandom dok je Kanada ustanovila vezu istoga sa svojim otočjem Ellesmere. Komisija UN-a zatražila je dodatne dokaze od Rusije pa je ekspedicija Arktik 2007 imala za cilj dokazati povezanost Lomonosova grebena sa 1800 kilometara udaljenim Novosibriskim otočjem. Snažna politička poruka odaslana spuštanjem već spomenute zastave izazvala je burnu reakciju glavnog takmaca Kanade, čiji je ministar vanjskih poslova konstatirao „da se ne nalazimo više u 15. stoljeću da svatko zabija zastavice kako mu odgovara.“

Kanadske želje

Uz relativno neuvjerljive geološke dokaze, jasno je da sezonski lov kanadskih Inuita i vojna baza na 160 kilometara od Sjevernog pola nisu pretjerano snažni dokazi u nadmetanju s Rusijom. Stoga je Kanada, uz oštru retoriku, poduzela niz mjera poput izgradnje vojnih baza i razvoja patrolne flote kako bi povećala svoju vojnu prisutnost u regiji. Primarni kanadski cilj ipak je jurisdikcija nad Sjeverozapadnim prolazom – većinu godine smrznutim vodama između niza nenaseljenih kanadskih otoka. Prema procjenama stručnjaka kroz 15 godina zbog zatopljenja plovidba će biti moguća gotovo čitavo ljeto te će skratiti vezu između Azije i Europe za čak 5000 kilometara u odnosu na Panamski kanal. Kanadska suverenost nad tim važnim prometnim pravcem ujedno je i predmet spora sa SAD-om koji ignorira kanadske želje i smatra ga međunarodnim vodama. SAD i Kanada ujedno se spore i oko razgraničenja u Beaufortovom moru, koje se nalazi između Aljaske i Yukona, dok visoke tenzije izaziva i sporni otok Hans pred istočnom obalom Grenlanda na koji pravo polaže Danska.

Ruska arktička strategija

Rusko Vijeće za nacionalnu sigurnost, koje inače sačinjavaju ruski predsjednik, premijer, ministri unutarnjih poslova, vanjskih poslova i obrane te načelnici obavještajnih službi, donijelo je 2008. godine značajan dokument pod imenom Načela arktičke politike Ruske Federacije do 2020. godine. Prema njemu, područje Arktika strateški je najznačajnije izvorište resursa za Ruske Federacije koje zahtjeva razvoj transportne i energetske infrastrukture te specijalnih vojnih postrojbi koje će imati zadaću štititi ruske interese. Koliko god ambiciozno zvučali ruski planovi, prema kojima bi Arktik do 2020. godine trebao u potpunosti nadomjestiti brzo opadajuće zalihe nafte i plina u području zapadnog Sibira, službena Moskva poduzela je niz koraka ne bi li ih ostvarila.

Razvoj plinskog polja Shtomak, u suradnji sa vodećom svjetskom energetskom kompanijom specijaliziranom za pomorsku eksploataciju – norveškim Statoil Hydro, smatra se pripremom za eksploataciju arktičke nafte i plina. Shtomak, koji se nalazi istočno od Murmanska u Barentsovom moru, jedno je od najvećih svjetskih ležišta prirodnog plina koje će u punome kapacitetu moći zadovoljiti potrebe države veličine Francuske. Istodobno je Rusija preuzela sve nuklearne ledolomce iz ruku privatnika i poslala ih na remont u vojna brodogradilišta te naručila proizvodnju desetak nuklearnih ledolomaca najnovije generacije. Razvojem lučkih kapaciteta Murmanska, sjedište sjeverne flote i glavne podmorničke baza još iz sovjetskog doba, upravo bi on trebao postati glavna točka ruske arktičke strategije kao glavno transportno i vojno središte.

Sigurnosni aspekti

Najava osnutka elitne arktičke postrojbe ruskih specijalnih snaga Spetsnaza jasan je pokazatelj da, osim borbe protiv terorizma, krijumčarenja, ilegalne imigracije i krivolova, koje strategija navodi kao glavne prijetnje, Rusija namjerava zaštititi svoje strateške interese. Isto je pokazala i velika vojna vježba Ladoga 2009 u sklopu koje su ruske vojne snage demonstrirale zaštitu naftnih i plinskih instalacija na moru i kopnu. Za razliku od Antarktika, koji je 1961. godine proglašen demilitariziranom zonom, Arktički ocean bio je vrlo značajno hladnoratovsko bojište odakle su američke i sovjetske podmornice, nesmetano ploveći ispod leda, imale pristup svim svjetskim morima. Stoga je potpuno jasno da je povećanje ruskih borbenih kapaciteta i vojne aktivnosti – poput obnove letova strateških bombardera, manevara sjeverne flote te padobranskih desantnih operacija u arktičkom krugu – izazvalo veliko zanimanje NATO saveza.

U iščekivanju otapanja leda

Unatoč tradicionalno agresivnoj retorici i pokazivanju vojne snage, službena Moskva svjesna je nužnosti stabilnosti i međunarodne suradnje u ostvarenju tako složenih ekonomskih projekata. Upravo se kroz tu prizmu može promatrati Ilussatska deklaracija, kojom su se 2008. godine Danska, Norveška, Kanada, SAD i Rusija obvezale na bilateralno rješavanje sporova u skladu sa međunarodnim pravom, kao i istovjetna zajednička izjava kanadskog i ruskog ministra vanjskih poslova prošle godine. No koliko god sve to lijepo zvučalo, Rusija je s najvećim kapacitetima i jasnom strategijom krenula prema ostvarenju svojih arktičkih ambicija koje je spremna zaštititi vojnim snagama. S obzirom na izuzetno nepovoljne klimatske uvjete, geopolitičko nadmetanje u području Arktika zasada je relativno blagog karaktera, no povećanje vojne prisutnosti može u budućnosti dovesti do porasta napetosti među zemljama zainteresiranim za resurse koji su trenutno okovani vječnim ledom.

Podijeli

Odgovori

Top