”Mi smo se danas nadvili nad beskrajnu patnju i stradanje hrvatskih vojnika i civila – koji su ovdje pogubljeni bez ikakvog suda i po diktatu jedne revolucije – te ovdje leže njihove kosti koje najbolje svjedoče kakvo je to bilo zlo, taj komunizam koji je u našu Domovinu došao na krilima Drugoga svjetskog rata i ustoličio se nasiljem u njemu i poslije njega”, rekao je sisački biskup Vlado Košić na početku homilije predvodeći u subotu 22. lipnja misu zadušnicu za žrtve Jazovke, mjesta masovnog ubojstva (vjeruje se, nevinih Hrvata) tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata od strane, kaže u episkopatu, ”partizana”, a ja bih ispravio u ”komunističkih zločinaca”.
U nastavku biskup Košić je istaknuo kako smo Bogu zahvalni što je to zlo propalo i što je komunizam nestao, ali posvuda vidimo i znamo da nisu nestali njegovi tvorci koji su ubijali, sijali strah i zatirali u ime svoje ideologije sve hrvatsko, katoličko i domoljubno. “Na žalost, oni ne žive samo nekim skrovitim životom u Hrvatskoj, daleko od javnosti, okajavajući svoje grijehe i zločine, nego oni su upravo u današnjoj Hrvatskoj na prvim mjestima, oni vode našu zemlju, oni su gospodari medija – a to znači: oni kroje istinu, oni zavode naš jadni narod i danas, kao što su ga vodili u propast tolikih prošlih desetljeća. Lašci i zavodnici. Ali, naš skup danas ne treba nikoga prozivati, oni koji su na strani zločina sami sebe razotkrivaju. Mi smo ovdje kao oni koji se mole Bogu. Naše je uputiti danas molitvu za sve koji su stradali od mržnje, kako u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i u Domovinskom ratu. Dapače, uputimo Bogu molitvu i za sve koji stradavaju i danas, jer su trovani lažima i mržnjom. I ne samo za žrtve, mi molimo danas i za ubojice, molimo Boga da i nasilnicima otvori srce, da i njih obrati i daruje im svoje svjetlo i svoju milost. Mi ne znamo kako je to moguće, ali vjerujemo da je Bogu sve moguće”, rekao je još biskup i dodao kako mi vjerujemo da i “naša Domovina Hrvatska može biti slobodna, ne samo od uza tamnica i samica, ne samo od logora i zatvora, nego i od laži, od zavođenja nevinih, od promidžbe i zagovaranja zločina”.
Biskup se zapitao i tko to smije štititi zločine i zločince i to još posljednji tjedan pred ulaskom Hrvatske u Europsku uniju te nije li baš to ovaj pokušaj da se odbace uhidbeni nalozi za počinitelje ubojstava nad Hrvatima u Njemačkoj u doba komunizma, a koja su izvršena nad nevinim ljudima samo zato što su voljeli svoju domovinu i željeli joj slobodu. “Ali, na žalost, to se danas nama događa: štite se zločinci, dapače oni se čak i veličaju pa štoviše, od sviju se traži da im se poklone. Tim tužnije je što se danas u Brezovici kod moga Siska slavi ove ubojice kao neke velike antifašiste, donositelje napretka i bolje budućnosti. Kako je samo bilo znakovito i žalosno gledati našeg predsjednika koji je prije par godina doveo svoga bivšeg kolegu iz susjedne države na Ovčaru, a kad su došli na stratište, majke poginulih čiji ostaci leže u tom grobištu okrenule su im leđa. Ima li jače simbolike od ove? A zašto na ovo stratište nitko od naših vlasti još nije došao? Odgovor je više negoli jasan.
Meni se čini da je naša aktualna vlast posve odnarođena, protiv svoga vlastitoga naroda. Ali, nisu to samo pojedinci. Stvorila se, putem najutjecajnijih, a izopačenih medija u RH, slika kako tako svi misle i kako se svi tako trebaju ponašati: odvratiti pogled, zatisnuti uši da se ne čuju vapaji, ne vide suze, ne dijele stvarne muke ni patnje naših ljudi. U čije ime danas govore oni koji se ne mogu sagnuti nad ovom jamom i čuti smrtne krike nevinih ljudi koji su ovdje skončali – pobijeni kao životinje, što bi Mato Marčinko rekao ‘kao psi’ – i to, kako oni kažu, od ‘najvećih boraca za slobodu Hrvatske’? Koji paradoks: reći da su ‘upravo partizani u Drugom svjetskom ratu započeli ono što su kasnije branitelji u Domovinskom ratu nastavili’ – stvarajući državu Hrvatsku?! To može reći samo onaj koji ne zna ili ne želi znati istinu. A upravo ovdje treba saznati tu istinu, ovdje, na Jazovki”, poručio je biskup Košić.
Mislio sam da ovaj izvještaj kojeg je donijela IKA treba u cijelosti objaviti jer mi je biskup Košić, u privatnoj prepisci na Facebooku, zamjerio što ga se krati, zapravo, zamjerio mi je izjavu koju sam dao Večernjem listu čija me novinarka zamolila da se kratko osvrnem na Košićevu propovjed kod Jazovke. Prenosim sa weba Večernjaka:
”Drago Pilsel, koji nosi ime po majčinu stricu koji je završio u Jazovki (ja sam novinarki rekao da naša obitelj smatra kako je mamin stric možda skončao u Jazovki, a OZNA ga je pokupila u Zagrebu u kolovozu 1945.), ne slaže se s Košićevim porukama. – Tvorci komunizma su odavno mrtvi, a živući imaju više od 85 godina. Tražim od Košića da kaže tko je to kreator komunizma, tko ima okrvavljene ruke i na čelu je države ili medija. Ili neka pita Karamarka koji je kao ministar unutarnjih poslova istraživao zločine iz Drugog svjetskog rata te je izvukao samo ime Josipa Boljkovca – predlaže Pilsel.
Također, tvrdi da Košić ne poznaje strukturu antifašista, jer upravo tvorci komunizma, kao što su Juraj Hrženjak i Ivan Fumić, a koje poznaje kao potpredsjednik Savjeta saveza antifašista, zagovaraju demokratske vrijednosti te su otvoreno progovorili o zločinima u zborniku o poslijeratnim zločinima. Poziva biskupe da se dogovore o stavu prema komunizmu. Jer dok biskup Košić u svom govoru kaže da je zahvalan što je komunizam propao, kardinal Josip Bozanić, njegov pomoćni biskup Valentin Pozaić i gospićko-senjski biskup Mile Bogović poručuju da traje. – To nije bio crkveni govor. Košić se treba ugledati na banjalučkog biskupa Komaricu čije su riječi evanđeoske i koji ne mrzi – zaključio je Pilsel”.
No, ovdje bih se bavio, ne toliko optužbama biskupa Košića da vlast i neki gospodari medija (iako Košić optužuje sve medije podjednako pa valjda tu spadaju i oni katolički koji su prešutjeli zločine Hrvata u Domovinskome ratu, dapače, veličali neke zločince) lažu i zavode, dapače, šire mržnju, već time da je, što je trajna tema ovoga biskupa, ali i mnogih u episkopatu, antifašizam isto što i komunizam i što sve antifašiste pretvara u zločince, a na što sam ja reagirao kao potpredsjednik Savjeta saveza antifašista u RH. Biskupu Košiću sam predložio susret i ponudio mogućnost da vodimo dijalog, polemiziramo ako treba, jer ovo dovikavanje između crkvene hijerarhije i antifašista nije ni mudro, ni koncilski, ni civilizirano. On je dijalog prihvatio što me raduje. Ali, njegova propovjed i njegovo, tvrdim, nekorektno etiketiranje svih antifašista traži odgovor u ovoj kolumni.
Da prvaci Katoličke crkve u RH ne vole antifašiste i da sve njih stavljaju u košaru komunista, odnosno, da se za zločine počinjene od strane komunista optužuje sve antifašiste, odavno više nikoga dobronamjernog ne iznenađuje. Komisija Iustitia et pax (pravda i mir) Hrvatske biskupske konferencije, koju sada vodi biskup Košić, najglasnija je oko toga, ali nije u raskoraku s osjećajima ostalih (nad)biskupa, pa optužila je, u više navrata, antifašiste u našoj zemlji da: a) veličaju komunizam i b) ne pokazuju, kao ni vlasti općenito, političku volju da se istraže komunistički zločini.
Recimo, godine 2009., u izjavi objavljenoj povodom 20. obljetnice pada Berlinskog zida, Komisija se usprotivila negiranju zločina komunizma i pritom istaknula da se ”još uvijek slavi 22. lipnja, dan ustanka hrvatskih komunista protiv totalitarnih osvajača i njihovih domaćih saveznika”, dok se ”šutke prelazi preko činjenice da se ti isti komunisti nisu oduprli osvajačima u travnju 1941. godine, nego su tek dva i pol mjeseca kasnije ustali u obranu jedne strane države, SSSR-a, i to na poziv Staljina i Kominterne”. Komunisti su se dotad, ističu u izjavi, ”mirili s nacifašističkom okupacijom i s režimom NDH i nisu pokazivali nikakvog anti-fašizma…”.
Biskup Košić, a znamo da tako misle i drugi (nad)biskupi, ta, slušali smo ih sve ove godine na misama na Bleiburškom polju i drugdje (Udbina, Stepinčevo u zagrebačkoj katedrali, itd), revoltiran je ne samo zbog pomankanja volje da se zločini komunista procesuiraju, već i zbog toga što se provodi apologija komunizma i diktatora Josipa Broza. Trebalo bi, možda nam je i to želio poručiti, zabraniti pohode Kumrovcu, a pritom iz kolektivne memorije zbrisati i to da je tamo nedavno bio i predsjednik Stjepan Mesić, kao i to da se partizane onemogući u pjevanju pjesama poput “Po šumama i gorama”, “Bilećanka”, “Druže Tito mi ti se kunemo”, itd. Možda bi trebalo, kao što rade pročetnički političari u Srbiji i ustaše proglasiti antifašistima, jer su se oni ipak suprotstavili staljinizmu, zajedno s tadašnjim (nad)biskupima i sa Alojzijem Stepincem na čelu nacionalističke bojne.
Hajde, sve bi to bilo podnošljivo, mislim, to šamaranje vremešnih partizana i svih nas koji se smatramo antifašistima. Samo da se u tom općem konstatiranju da veliki broj hrvatskih građana ne poznaje dostatno, ili uopće temeljne postavke političke kulture (koja uključuje priznanje da su komunisti počinili užasne zločine) uključi i više nego notorna šutnja ili negacionizam, kako kaže biskup Košić, o zločinima ustaša i Hrvata kako u Drugom svjetskom ratu tako i u Domovinskome ratu, naročito, ekstremnost obračunavanja sa srpskim starcima nakon “Oluje”, ili u viteškim akcijama likvidiranja civila Osijeka, Pakračke poljane, Gospića ili Medačkoga džepa, što na frapantan način preskaču članovi espiskopata.
Ja se doista nadam da će kod biskupa Košića prevladati sposobnost dijaloga i da ćemo se naći, i privatno i na tribini, jer to od nas traži duh Evanđelja, a do tada mu na razmatranje ostavljam citat iz završnog članka zbornika ”Bleiburg” (izdanje Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, Zagreb, 2007.) koji potpisuje Juraj Hrženjak, jedan od urednika toga zbornika, inače osnivač Savjeta čiji sam potpredsjednik i sudac Ustavnog suda SRH u mirovini: ”Savjet antifašista i Savez antifašističkih boraca RH osuđuju zločine koje su učinili pojedinci iz redova vojnika NOV i POJ nad razoružanom, zarobljenom vojskom bivše NDH ustašama, domobranima, žandarima i civilima bilo gdje i bilo kada. Posebno žalimo nevine žrtve na ‘Križnom putu’. Za osudu su oni rukovodioci koji su bili u mogućnosti predvidjeti i spriječiti likvidacije zarobljenika i civila, a to nisu ili nisu efikasno uradili.
Savjet antifašista i Savez antifašističkih boraca RH žaleći za svakom nevinom žrtvom stradalom u tijeku rata i poslije rata, naglašava da nikakve okolnosti ni jednog počinitelja zločina ne oslobađaju krivnje. Ne oslobađa se Vladu Jugoslavije i Hrvatske, kao ni KPJ i KPH – SKH, odgovornosti za sve što se događalo zarobljenicima, a što nije bilo u skladu s međunarodnim propisima i s etikom koju je njegovao hrvatski antifašizam u cijelo vrijeme Narodnooslobodilačke borbe. S druge strane nitko nema pravo zbog tih teških žrtava prozivati sve ondašnje članove KPH – SKH, Savez antifašističkih boraca i antifašiste u cjelini jer većina njih ne samo da s tim zločinima nema veze, nego u 90 posto slučajeva za njih nisu znali…”.
