Rohatinski djeluje kao čovjek principa, čvrstih uvjerenja kojih se gotovo slijepo drži – sjetite se, gotovo autistično odoljevao je pritiscima Sanadera, Šukera, Koruških bankara… Ponekad zbog tako tvrdoglavih uvjerenja realni sektor škripi zubima, ali generalno – Roha je ok lik, složan je puk, potvrđuju analitičari a plješću mu i mediji.
Koga briga što Rohatinski želi?
Zašto smo onda tako složno zanemarivali njegove izjave, ionako rijetke, iz kojih je odmah trebalo biti jasno – Rohatinski neće u politiku, neće u HSLS, neće biti premijer? A od svih ljudi, čini se da je upravo njega najteže privoliti da promjeni mišljenje. Vjerojatnije je da će se vratiti starom poslodavcu – Todoriću, na neku od strateški važnih pozicija u Agrokoru. Ionako je izjavio da ide u realni sektor „zaraditi novce“. Čovjek se treba osigurati pred mirovinu, politika ga nije mazila kao neke.
Pomalo sam tužan zbog toga, osjećam da nas je Roha izdao, iako znam da sam glup i naivan kada o tome mislim. Zašto bi to čovjek radio, svoj križ je nosio dugo, uspješno i razina stresa sigurno nije bila mala. Zašto da svoje ime struže po saborskim hodnicima, kada je u Ciboninom tornju jednako dobrodošao, a sigurno bolje plaćen? I zašto Kosor toliko forsira Rohatinskog dok ga ovaj glatko odbija?
Posljednje istraživanje raspoloženja glasača kaže da gotovo polovica Hrvata još uvijek ne zna za koga bi glasali – dovoljno je to veliki broj da se pametnom marketinškom kampanjom (s Rohom na čelu) pomete kompromitiranu Kosor, nesimpatičnog Milanovića ili euroskeptičnog Srba. I u toj činjenici leži sva motivacija HSLS-ovaca, nas u medijima koji u taj balon pušemo i građana koji ga uporno svrstavaju među najomiljenije političare iako Rohatinski političar – nije. Zašto? Jer boljeg nemamo.
Darinkove pričine
Uostalom, Kosor se trudi vratiti HSLS-u izgubljeni sjaj – Srića mu nosi Zagreb, revitalizirao je Budišu za sve koji osjećaju nostalgiju prema nekim davnim Proljećima… Rohatinski je u toj priči(ni) teška konjica, njegov vitez na bijelom konju.
Darinko je dobar menadžer ljudskih potencijala, kao i Mamić primjerice. Realan je problem što HSLS u pričinama vidi svoju većinu u Saboru – slično kao što Mamić u snovima gleda stadione Lige prvaka. Eto već desetljeće im fali „samo jedan“ rasni napadač…
