Ovo mi je ostalo za ”obaviti”. Bilo je prečeg posla. Svaki dan je zapravo povod za širu elaboraciju. No, idemo. U tekstu koji su objavile beogradske ”Večernje novosti” od 4. svibnja 2013., a koji prenosi riječi Njegove Svetosti Patrijarha Srpskoga Irineja iz razgovora za taj list navodi se da je Patrijarh izjavio sljedeće: ”U današnjoj Republici Hrvatskoj, koja je jednom nogom u Europskoj uniji, čak i pojedini vjerski predvodnici potiču kršenje elementarnih ljudskih prava svojih sugrađana, pravoslavnih Srba, kao što su pravo na povratak i siguran život, ravnopravnost u zapošljavanju, pravo na vraćanje kuća, stanova i druge otete imovine, pravo na ime, jezik i pismo (…) U vezi s ovim posljednjim, što reći na javno istupanje jednog od najuglednijih i najutjecajnijih ljudi u tamošnjem rimokatoličkom episkopatu kojim se pruža podrška nečuvenom zahtjevu šovinističkih grupa da se zabrane srpski ćirilični natpisi u Vukovaru, gradu u kojem i danas živi mnogo Srba? Tko, za Boga miloga, može pretendirati na monopol u stradanju i na neprikosnoveni status žrtve? Zaista, nevjerojatno! Naša braća rimokatolici u Srbiji imaju sva prava, kao i mi. Mi se za to zalažemo ne odstupajući”.
Patrijarhu je vehementno odgovoreno iz ureda zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. Premda to izrijekom nije spomenuo, očito je da se gospodin Patrijarh u drugome dijelu ovdje navedenih riječi osvrnuo na homiliju kardinala Josipa Bozanića, u euharistijskome slavlju u Vukovaru 29. travnja 2013., prigodom hodočašća svećenikâ Zagrebačke nadbiskupije u Vukovar. To potvrđuju i razni komentari na te njegove riječi, na koje nije uslijedilo nikakvo opovrgnuće. U priopćenju nadbiskupskog duhovnog stola stoji i ovo: ”Tvrdi se da kardinal Bozanić „pruža podršku nečuvenom zahtjevu šovinističkih grupa da se zabrane srpski ćirilični natpisi u Vukovaru“ i da se time „pretendira na monopol u stradanju i na neprikosnoveni status žrtve“. U raspravu o tome kakva su prava rimokatolika u Srbiji ovdje ne ulazimo, nego otvoreno i iskreno pitamo što je zbilja rekao kardinal?”
Da, što je Bozanić zaista rekao? ”Došli smo u Vukovar u trenutku kada hrvatsko društvo iznova preplavljuju pokušaji da se posebnost Vukovara zaniječe, da se ne cijeni ono što je najvrjednije u tkivu naroda, da se ne gradi na istini. Tako se nastoji stvoriti dojam da je ovo mjesto kao i svako drugo; da se ovdje nije dogodilo ništa što bi odstupalo od redovitosti; da se prema Vukovaru treba odnositi nekom beživotnom i hladnom redovitošću kao i prema drugim mjestima. Ali, mi dobro znamo da za Hrvatsku ovdje postoje toliki nositelji nezaobilazne memorije koja odiše ljudskom i kršćanskom duhovnošću. U Vukovaru nisu na prvome mjestu oni koji su razarali, nego oni koji su čuvali i gradili. A svatko tko od ovdašnje neobičnosti i dara ljubavi stvara beznačajnu običnost, taj i dalje pokušava razarati, unositi nemir, otvarati rane i širiti neosjetljivost koja vodi u sukobe. I dok se čini neupitnim da je Vukovar jedan od najjasnijih simbola hrvatske slobode, nerazboritim se stavovima, udaljenima od stvarnoga života, pridonosi stvaranju osjećaja da nekima do toga nije stalo. Zar se nismo već dovoljno uvjerili upravo u Hrvatskoj da nepoštivanje, ili dokidanje istinskih simbola ne vodi k dobru? […] Sve što unosi laž, sve što šutnjom prekriva osjetljivost za čovjeka šteti ovomu Gradu i domovini Hrvatskoj. Zbog toga treba jasno reći da je pitanje jednoga pisma sažetak mnogih drugih pitanja na koja nisu dani odgovori. Ta goruća pitanja još uvijek odjekuju i traže odgovore. Stoga Vukovar zaslužuje posebnu osjetljivost koja treba biti izražena i posebnim okvirom pozitivnih propisa o uređenju pojedinih pitanja. Naime, politička mudrost odlikuje se osjetljivošću za stvarnost, ne utječe se nasilju prema osjećajima građana da bi provela svoj plan, poznaje iznimke i strpljiva je u iščekivanju da sazre vrijeme. Ovdje je najprije potrebno učiti istinu, promicati čežnju za susretima i zajedništvom te širiti prostor suživota i pomirenja”.
Pustimo li Bozanićeve mudroslovije po strani, jasno je da je kardinal stao u kolo sa onima koji bi onemogućili ćirilicu u Vukovaru i u tome je sva istina. Zbog toga je i zbog ničeg drugog patrijarh reagirao. S pravom. Pretjerao li je? Možda. Je li bio isprovociran od kardinala? Svakako! Mene, kao kršćanina, kao tražitelja i graditelja mira, kao onog koji se prepoznaje kao stvoren od Boga, i kao takav, kao onaj koji prepoznaje zadaću proslaviti sveopće bratstvo svih stvorenja, zanima naš primarni zadatak, a to je progovoriti o paradigmi koja se treba čuti u našim domovinama o činjenici da smo pozvani živjeti ne jedni pored drugih već jedni za druge. Pri tom valjda progovoriti i o onoj teologiji koja tomu može doprinijeti. Teologija kao kritičko razmišljanje, znamo to iz prakse i kao školovani ljudi, ima osloboditeljsku ulogu čovjeka i zajednice, lišavajući ih bilo kakvog fetišizma i idolatrije. Usto vodi do izbjegavanja pogubnog i osiromašujućeg narcizam.
Tako shvaćena, teologija (a ne ova navodno ekumenska, a zapravo sa naoštrenim bajunetama), svaka, posebno politička, ima stalnu i nužnu ulogu u oslobođenju od svakog oblika religioznog otuđenja, što ga najčešće pothranjuje sama crkvena ustanova kad sprečava autentičan pristup riječi Božjoj, ili onome što smatramo ključnim u vlastitom religijskom iskazu. S pravom se u nas već duže sugerira da bi pravilni put svakog ovakvog skupa trebao ići od konstatiranja stanovitoga ”sakralnoga ludila” koji nastaje, ili je nastao u nas, odnosno, u našoj regiji (jer je problem vjerskog fundamentalizma, etnonacionalizma i općenitog religijskog fetišizma proširen, s nekim manjim varijacijama, ili izuzecima, u gotovo svim post-jugoslavenskim republikama, dapače, i ne samo u njima, već i u drugim mjestima u svijetu), do pomirenja kao krajnijeg cilja, i to zato jer je pomirenje s Bogom i ljudima moralni imperativ, obveza koju nam je, kao trajni zadatak, ostavio sam Bog, kako god da ga nazivamo, a pomiriti se moramo, jer smo se podijelili i krvavo suprotstavili, i međusobno i u odnosu na Boga, zbog mržnje koja je izraz ksenofobije, kao i zbog drugih oblika nacionalne, ili etničke isključivosti te kao posljedica negiranja, ili zaboravljanja istine da smo kao ljudska bića pozvani na jedinstvo, da smo pozvani slaviti razlike, a ne ih obogotvoriti.
Teologija kakvu mislim da trebamo razvijati mora odgovarati na sedam stvari koje se tiču našega hoda u vjeri: a) moramo se utjeloviti u pravoj stvarnosti, u svijet žrtava i boriti se protiv tendencije, jako prisutne u našim crkvama i vjerskim zajednicama, da napustimo povijest, da od nje pobjegnemo, manje, ili više suptilno; b) moramo održavati nadu u budućnost bez obzira na križni put kakav nam se čini da naša povijest jest; c) trebamo djelovati pravedno, a ne samo govoriti o mogućnostima pravde; d) moramo prozivati ugnjetavače pravde i razbijati robovlasničke strukture, strukture grijeha; e) moramo se prepustiti Duhu Božjemu, Duhu mira; f) moramo izgrađivati krotkosti našega duha, siromaštvo i bratstvo svega stvorenog i g) moramo ustrajati u hodu bez obzira na sve moguće prepreke.
Uostalom, vjerujem da, kao što za sebe želimo herojski život, tako u našem životu prepoznajemo poziv proroka. Kao proroci, pozvani smo neprestano se miješati u politički život i to ne da bi smo kočili procese integracije, normalizacije i modernizacije, već da bismo uspostavili strukture pravednije od onih koje imamo. Bez ikakve sumnje, borba za ljudska prava, ili, još jednostavnije, proročka pozivanja na mir i pravednost, vjernost i solidarnost, osobito spram siromaha, više su nego aktualna. Vjerujem da iz opće kulture poznajemo odlomak knjige proroka Amosa, jedan od onih najjasnijih starozavjetnih tekstova kojim se raskrinkavaju svi politički zločini koji su, istovremeno i zločini protiv čovječanstva. Nisu li svi oni ponovljeni u XX. stoljeću i u našem vremenu? Je li moguće izraziti božanski gnjev protiv zločinačkih nedjela?
Kao teolog i kao novinar, mislim da ova kraća prezentacija svakog slušatelja, i to činim zaista na najskromniji način kojim vam mogu to kazati, stavlja pred nelagodnu zadaću da odgovori na pitanje: što preostaje onima koji nemaju platformu moći na koju mogu zakoračiti kada iznevjeri strategija pravljenja mjesta u sebi za neprijatelja, odnosno, kada mirotvorstvo koje se predlaže Božjoj djeci uzrokuje novu, nepodnošljivu agoniju onih kojima teologiju križa nije potrebno objasniti, jer ju žive tijelom i dušom, iako misle da će u svakom trenu puknuti od ljudske ravnodušnosti prema njihovoj patnji i od društvene besperspektivnosti u svijetu moći i nasilja? Kažimo to i ovako: religija u društvu i životu pojedinaca igra mnogostruku ulogu ispunjavanja višestruke funkcije. Najbrojnije i najzanimljivije su one koje su povezane uz traženje izgovora za ljudske interese i njihovo zabašurivanje, što je sinonim za ideologizaciju religije.
Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja te da su, nažalost, u tome svoj udio imali i sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji. Nažalost, primjećujemo da je fokus promjenjen i kod teologije i kod shvaćanja naravi pojedinaca prema pitanjima nacije i države. Crkva bi trebala transcendirati naciju i svaki oblik nacionalizma. Ako se neka Crkva poistovjećuje s nekom nacijom, ili etničkom skupinom, iz toga crkvenoga kruga bivaju izbačeni svi oni koji nisu nacionalno, ili etnički isti. I to treba demaskirati.
Konačno, uloga bilo kakve vjerske zajednice jest upitati se o vlastitoj naravi, poslanju te prihvatiti i prepoznati greške i grijehove koji su počinjeni u sklopu te zajednice u povijesti i sadašnjosti. Stoga, kucnuo je trenutak u kojem je potrebno prihvatiti zadaću kajanja za grijehove naših otaca i nas samih i prestati koketirati s fašizmom koji vjeri radi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Treba pošteno priznati do koje mjere se u našim redovima provukla tvrdnja da čovjek može biti utoliko moralan ukoliko poistovjećuje vlastiti moral s potrebama nacije. Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Albanci i mnogi drugi upravo su to učinili. Govori se o vjerskom i etničkom, odnosno, nacionalnom identitetu na pogrešan način. Rezultat je kolaps u komunikaciju u okviru građanskog društva i ponestanak efektivnosti nevladinih scena, ili civilnog društva što otvara širom vrata za fašističke ideje. I ako netko nije osobno dovoljno i zdravo izgrađen, mali je korak do ulaska u zatvoreni krug nacionalne mržnje.
