Moderne teorije menadžmenta i ljudskih potencijala ističu ljudski faktor kao najveću prednost kompanije u tržišnom natjecanju. Nakon smanjenja trajanja autorskih prava (“royality”) na patente na samo devet mjeseci kvalitetan kadar, koji će uvijek nanovo vašoj kompaniji donositi prednost na tržištu, postaje presudan. Tu počinje priča o “headhuntingu”, lovu na najbolje od najboljih.
Headhunting u Hrvatskoj
“Headhunting” je nastao u 80-im godinama prošloga stoljeća, pokušavajući maksimizirati prednosti kompanije izborom najboljega kadra na tržištu. Tako su se razvile agencije koje se isključivo bave lovom na najkvalitetnije kadrove.
“Headhunting” se u nas počeo pojavljivati početkom devedesetih. Prodajom velikog broja državnih kompanija (pretežno strancima) hrvatska ekonomija otvorila se europskom tržištu. Stari komunistički kadar nije mogao odgovoriti novim izazovima i tada su na scenu došle agencije koje su pratile, procjenjivale i u diskreciji pregovarale s menadžerima koji su dokazali svoju uspješnost.
Prosjek fluktuacije zaposlenika u kompanijama EU jest pet godina. Takvi ciklusi neizbježno postaju i naša svakodnevica, a u toj fluktuaciji kadrova nužnost je obučiti, naći ili zadržati najbolje kadrove za sebe.
Izvan granica
“Headhunting” nije kopanje po bazi stvorenoj od životopisa linijskih menadžera koji se žele probiti u više sfere. To je potraga za ljudima koji u većini slučajeva uopće ne traže posao. Primarni kontakti s takvim kandidatima ostvaruju se bez otkrivanja imena kompanije koja je zainteresirana za njihove usluge, a traže se članovi uprava, nadzornih odbora te različite razine direktorskih i menadžerskih pozicija.
Potraga za tako kvalitetnim kadrom ne ograničava se na nacionalne granice. Stručnjaci iz regije sve više kruh zarađuju u nekoj od zemalja u susjedstvu, a i „povratnici” iz zemalja Zapada rado dolaze živjeti u domovinu ako im se ponude adekvatni uvjeti.
S tako širokom bazom potencijalnih klijenata, to zanimanje postaje rafinirana mješavina psihologije, špijunaže i ekonomije.
