Hollywood je svoje rekao još prije 10 godina – Srbi su krivi za rat. To bi manje-više trebalo zadovoljiti sve koji se brinu zbog lica Hrvatske u svijetu. Nikada nitko neće napraviti blockbuster na temu „zločinačkog pothvata osmišljenog na Brijunima“. Dosadna tema, nema tu profita. A barem Hrvati znaju koliko je percepcija važna – zbog NDH crvenimo se već pola stoljeća.
Snaga predrasude
Ionako smatram – Amerikanci ne znaju zemljopis. Britanci sanjaju o slavi koja je zauvijek prošla. Nijemci i dalje nose križ Reicha, a Francuzi su bahati ksenofobi.
Što su predrasude? Za većinu nas, svakodnevna stvar. Pojednostavljujemo kako bismo lakše funkcionirali. Stavljamo u ladice, živimo na autopilotu bilo da se radi o prosjaku na cesti ili diktatoru u Libiji – imamo svoj stav, zašto ne.
Prije desetak godina skucao sam neku lovu i otišao u London. Potez između Tate Moderna i Tower Bridgea kao stvoren je za šetnju po lijepom danu. Ispod mosta postavili su izložbu na otvorenom. Na pedesetak pravokutnika umjetnik je postavio fotografije, izložbu nazvao „Patnja“, tako nešto.
Crnobijele fotografije bile su kao s Dnevnika. Crni muškarci s kalašnjikovima, kamioni, uništena sela. Izgladnjela djeca, Afrika. Sjećate se Ruande? Izložbu su postavili kao labirint. Ideja je bila da se posjetitelj „izgubi“ u očaju drugih, njihovih sudbina, patnji. Odjednom u tom labirintu počeli su nicati poznati krajolici. Opet kalašnjikovi, ali u rukama poznatih fizionomija. Tri prsta u zraku, razoreni vodotoranj, JNA tenk. Turisti su i dalje obilazili pravokutnike, njima je svejedno. Sada su slike Srebrenice, Sarajeva, Dubrovnika stajale kraj konvoja izbjeglica spaljenog na jednom sasvim drugom kontinentu. Prosječnom turistu ispod Tower Bridgea – fotografija kao fotografija.
Hrvatska ili Ruanda?
Tada sam shvatio, s nemalom dozom bijesa – mi smo za Njih Ruanda, mi smo slike iz Dnevnika. Pleme bijelih manijaka stiješnjenih između Triglava i Vardara koji se kolju, loču, plešu uz vatru, jedu janjetinu s ražnja.
Nismo ni mi ništa bolji. Koliko Hrvata zna što se u toj nesretnoj Ruandi doista događalo? A ako je tako, čemu smo se nadali – nekoj pravdi iz Nizozemske, sravnjivanju tih devedesetih prema balkanskoj perspektivi? Mahali bismo valjda zastavom na kojoj piše da smo mi praviči – „potvrdila Europska unija“. Mislite li da bi Srbi promijenili svoje mišljenje o Oluji čak i da se dogodio za nas najbolji scenarij? Nema šanse. Onda bi oni rekli kako je Haaški sud politička farsa pred zatvaranjem, kao što to sada govorimo mi.
I zato mi se čini – Haag nam nije bitan. Sudovi ne pišu povijest, pogotovo nevažni sudovi – pišemo ju mi. Svijet je krvnika s Balkana Miloševića odavno osudio, iako Haag na kraju nikada nije. Na nama je da sa susjedima rješavamo odnose iz prošlosti, za budućnost. Udžbenici će se razlikovati, ali nikakva presuda to ne bi promijenila.
I osim ljudske tragedije dvojice generala nema tu drame za hrvatski narod. Mi smo pobijedili, iako smo puno stvari nakon Oluje izgubili – barem obraz, ako ništa drugo. I zato i nakon petka biram biti ponosni Hrvat, uskoro i građanin EU – pa kud puklo da puklo.
