Je li u Hrvatskoj sve tako crno ili mi to tako volimo vidjeti i koliko nas to zapravo koči u razvoju te koliko sreća i optimizam uopće imaju i mogu imati s gospodarstvom?! Neosporna činjenica jest – građani Hrvatske su izrazito pesimistični i prema izvješću UN-a, nesretniji nego ikad. Gledajući prema osjećaju sreće, zauzeli smo 75. mjesto od 150 zemalja. No, ono što me oduvijek muči, je l’ to realno stanje ili subjektivan dojam ili jednostavno volimo kukati. Sudeći prema broju siromašnih, sve većem broju korisnika socijalnih kuhinja i dućana, te velikom broju iseljenih, nije baš da nam cvatu ruže, ali nije ni sve potpuno crno.
Ima li sreće u Hrvata?!
Ne želim ulaziti u dublju analizu toga lošeg stanja, nego sam se želio osvrnuti na ono pozitivno i ono što nam daje nadu da postoji i ona druga, ljepša strana, da se može uspjeti i da se i u Hrvatskoj može uspješno poslovati. Nedavno je u Opatiji bio jedna konferencija koju nisu popratili mediji, pa čak ni oni lokalni, a zapravo je na njoj, u najmanju trebao biti cijeli državni vrh i svi mediji koji bi je prenosili. Nisu došli ni čak predstavnici države, ministarstava koji su bili pokrovitelji te konferencije, niti njihovi predstavnici. I možda upravo zato, sve je to rezultiralo sjajnom konferencijom, bez političkih fraza i ispraznih, neutemeljenih govora.
Uspjeti se može
U hrpi dobrih primjera i iskustava koji su se mogli vidjeti i čuti na konferenciji, izdvojio bi primjer Josipe, koja je kao mlada žena nakon završetka fakulteta bila pred izborom kakvim se nalaze mnogi njezini vršnjaci. Nakon završenog studija ekonomije roditelji su je usmjeravali da se zaposli u nekoj banci, razmišljala je i o odlasku u inozemstvo, ali ona je odlučila pokrenuti tvrtku (startup) i uspjela. Iskreno je govorila o svim dvojbama, problemima, koji čak često nisu imali veze s državnom administracijom, mali koracima uspjeha, ali i mnogim neuspjesima te padovima, o pribavljanju novca i podršci.
Govorila je jednostavnim rječnikom, iz iskustva i istaknula ono što je ključno. Imala je viziju, i cilj, a ono što je zamislila odlučila je ostvariti inovativnošću, empirijskim istraživanjem (najprije potpuno jednostavnim istraživanjem među prijateljima i na Internetu) te onim što je najvažnije, izuzetnom upornošću te uskom specijalizacijom u području koji je odabrala. I to je zapravo bilo dovoljno da uspije i da razvije tvrtku koja posluje u čini mi se, 12 zemalja svijeta. I na pitanje kada su je pitali koliko ima zaposlenih, ponovno je jednostavno odgovorila – imamo dovoljno zaposlenih da ostvarimo profitabilnost i da možemo razvijati nove proizvode, jer jedino tako možemo naprijed.
Ne znam je li to naučila na fakultetu, doma ili razvijajući tvrtku i posao, ali u samo nekoliko rečenica, tako jednostavno, dala je odgovore na većinu pitanja koja danas muče sve one koji se kao bave razvojem naše zemlje. Ali njih nije bilo tu da ju poslušaju, a trebali su biti… Ona je uspjela…nije naravno bilo lako, ali s nepunih 30 godina, ona je vlasnica uspješne međunarodne tvrtke, za kojom se investitori otimaju.
Kronični pesimisti
I kakve sad to zapravo ima veze sa srećom ili pesimizmom. Pa… da je razmišljala kao većina naših građana, krenula bi linijom manjeg otpora i zaposlila se u banci i/ili iselila iz zemlje bez da je pokušala uspjeti. I onda bi bila u većini.
Nevjerojatno je da iako hrvatski građani u prosjeku godišnje dožive oko šest pozitivnih i samo dva negativna događaja, mi smo kronični negativci i nisu svjesni da im se događa više dobrog nego lošeg. Mi smo zemlja uspješnih sportaša, ali i tu nismo zadovoljni ako nismo prvi na svijetu, iako nas ima ukupno kao pola malo veće svjetske metropole. I drugi nas vide puno uspješnije, pa čak i oni u dalekoj, najmnogoljudnijoj zemlji svijeta, koja začudo uopće zna za nas.
Stručnjaci kažu da neki od najčešćih faktora koji utječu na sreću Hrvata su kolektivizam, koji izgovor za neuspjehe redovito traži u drugima, do jala koji (opet) u drugima vidi idealnu priliku za proizvodnju frustracija, od vječitog uspoređivanja s drugima, pa sve do vrste i tipa prehrane, nepravednosti našeg sustava i do vječne mantre o resursima. Naši građani opterećeni su i mišljenjem okoline pa u tom smislu stalno gledaju kako drugi žive i uspoređuju se s njima. A zapravo nisu se usredotočili na sebe i na to da se može uspjeti ako se to želi, kao što je to učinila Josipa.
O čemu se tu radi?
A kako i ne bi izgubili vjeru u sebe i političare koji ih vode?! Ako stavimo po strani sve ono ružno što se dogodilo tijekom naše povijesti, a na što se uglavnom nije, na žalost, moglo previše utjecati, naša najveća inovativnost, postala je kriminalna pretvorba koja je desetljećima unazadila i osakatila zemlju i većina političara koji žele voditi državu samo radi svojih partikularnih interesa. Premda današnja ekonomska snaga država najviše ovisi o njezinoj tehnološkoj inovativnosti i produktivnosti, stvarna inovativnost se u Hrvatskoj zanemaruje i nikako nije dovoljno prepoznata, a posebno ne podržana.
Vučemo se po terenu
Sportskim rječnikom mogu to objasniti ovako: dok većina zemalja u gospodarskom smislu, u svijetu trči sprint, dosta njih maraton, Hrvatska je u laganoj, opuštenoj šetnji po sportskom terenu. Razvijene zemlje, koje su to upravo zato što su prepoznale važnost inovacija i tehnologija – natječu se u privlačenju mladih znanstvenika i istraživača, istovremeno čuvajući strateška znanja, projekte i ključne tehnologije, a mi ih trenutačno gubimo.
Današnja, razvijena gospodarstva, nezamisliva su bez korištenja inovacija, novih tehnologija, ali i proizvodnje i proizvoda zasnovanih na inovativnim rješenjima –tzv. proizvodima više dodane vrijednosti, o kojima sam govorio i na početku teksta. Uzmimo primjer SAD-a… čak 80 posto vrijednosti 500 najvećih kompanija u Americi čini upravo nematerijalna imovina. Prije tridesetak godina nematerijalna imovina činila je tek oko 15 posto vrijednosti najvećih tvrtki, a taj udio u vrijednosti se još dodatno povećava. U Europi je čak 56 milijuna građana Europske unije zaposleno u industrijama koje intenzivno koriste prava intelektualnog vlasništva. O takvim pravima ovisi čak 35 posto radnih mjesta u ukupnom gospodarstvu Unije, a više od trećine industrije koristi prava intelektualnog vlasništva.
A rješenja postoje…
Kao i slučaju Josipe s početka priče, Hrvatska zbog svojeg trenutačnog stanja korištenja inovacija i tehnologija ima jedinstvenu priliku upotrebom novih tehnologija i inovacija, stvoriti značajan napredak u proizvodnji te značajno povećanje produktivnosti i konkurentnosti. No, za to treba osmišljeno ulaganje u razvoj hrvatske znanstvene i tehnološke infrastrukture kako bi se stvorili osnovni preduvjeta za ozbiljniji tehnološki napredak te gospodarski rast. Bez toga gospodarski rast može biti tek na razini zatečenog stanja i bez mogućnosti za ozbiljan iskorak i napredak u životnom standardu. A za to je potrebno jačanje razvojno-istraživačkih djelatnosti kroz male ekspertne jezgre u određenim specifičnim nišama. Jednostavnim rječnikom rečeno, upravo ono što je napravila Josipa!
I za to ne treba, niti ima puno filozofije. Treba samo dobrih ideja, koje trebaju biti prepoznate, puno volje, spremnosti na uspjehe i neuspjehe te puno više vjere da se može uspjeti i znatno više realnog optimizma.
Executive Editor at Croatian Radio-Television/ Media and crisis communication expert
