Budući da su zalihe nekurentne te da vrijednost koja je iskazana u bilanci ne predstavlja realnu vrijednost, revizor dosađuje sa zahtjevom kako je potrebno napraviti vrijednosno usklađivanje zaliha, odnosno smanjiti vrijednost zaliha i povećati troškove. Problem je u tome što su troškovi vrijednosnog usklađivanja zaliha porezno nepriznati sve dok zalihe ne budu prodane ili na neki drugi način rashodovane (npr. odnesene na odlagalište otpada).
Ako ste uvjereni da predmetne zalihe nećete uspjeti prodati te želite da vam troškovi vrijednosnog usklađivanja zaliha budu porezno priznati, predlažemo da zalihe prodate po minimalnoj, beznačajnoj cijeni, npr. za jednu kunu. Na taj biste način učinili da nabavna vrijednost prodane robe bude porezno priznati trošak. Ako napravite samo vrijednosno usklađivanje zaliha, bez prodaje ili uništenja, nabavna vrijednost robe predstavljala bi vam porezno nepriznate troškove.
Kako to izvesti?
Budući da ste zalihe prodali po tako niskoj cijeni, predlažemo da s kupcem dogovorite dodatni bonus ako on uspije tu robu prodati nekome drugome. Dakle, preporučujemo da računovođa prije sastavljanja završnog računa učini sljedeće:
– da se osigura i pomogne provođenje inventure jer sva ta papirologija ide na živce svima osim računovođama
– da se utvrdi sva roba koja nema vrijednosti (zastarjela, oštećena i sl.)
– da se navedena roba, umjesto da se vrijednosno uskladi, proda po minimalnoj cijeni (ako se, naravno, računa da se ni u budućnosti ne bi mogla postići veća cijena).
Ako bi se zastarjele zalihe koje nemaju uporabnu vrijednost ostavile u bilanci, problemi bi bili sljedeći:
– iskazali biste imovinu koja ne vrijedi
– zauzimali biste prostor i uzrokovali troškove skladištenja
– imali biste oportunitetni trošak zato što prostor niste upotrijebili za zalihe koje vrijede
– platili biste više poreza nego što trebate platiti zato što biste trebali provesti vrijednosno usklađivanje zaliha koje je porezno nepriznato.
Zbog svega navedenog držimo da bi takav postupak poduzetnika bio u skladu s temeljnom poduzetničkom logikom: ostvariti profit, odnosno izvući najviše iz danih okolnosti.
Dakle, umjesto da se napravi vrijednosno usklađenje nekurentnih zaliha, možete robu prodati drugoj osobi. To je pogotovo zgodno rješenje za koncerne, koji mogu prodati robu nekom poduzeću kćerki (ako još misle da mogu prodati robu za neko vrijeme po razumnoj cijeni). Na taj biste način umjesto porezno nepriznatih troškova vrijednosnog usklađivanja zaliha iskazali porezno priznate troškove prodane vrijednosti nabavne robe te tako smanjili poreznu osnovicu.
Na što je potrebno paziti?
– treba osigurati dokumente (npr. zapisnik o inventuri, odluku direktora, fotografije itd.) na temelju kojih se može vidjeti razlog zašto je određena roba prodana daleko ispod nabavne vrijednosti
– riječ treba biti o nekurentnim zalihama koje se žele maknuti kako bi troškovi od otuđenja bili porezno priznati, a ne o prikrivenom poslu kojim se zalihe koje imaju vrijednost izvlače iz poduzeća (skrivene isplate dobiti).
Primjerice, društvo “Neupotrebljiva šalica” prilikom inventure utvrdilo je da ima zalihe starih šalica s natpisom “Bratstvo i jedinstvo” iz 1986. godine i jugoslavenskim grbom. Šalice su ostale zato što je kupac “Bežanija d.o.o.” promijenio narudžbu nakon što su proizvedene. Revizor, gospodin Dosadnjaković, inzistira da se navedene šalice vrijednosno usklade budući da je riječ o imovini koja nema vrijednost jer je društvo Bežanija “odbežalo” svoje, a nitko drugi nije zainteresiran za šalice “Bratstvo i jedinstvo”.
Proizvodna vrijednost zaliha koja je iskazana u bilanci iznosi 100.000 HRK. Procjena je društva da nitko na tržištu nije voljan kupiti stare šalice s jugoslavenskim grbom.
Nakon lobiranja radnika koji imaju vikendice na moru direktor je napisao odluku o prodaji šalica radnicima za deset HRK. “Bolje i deset kuna nego da moram plaćati i otpad”, mislio je direktor. Šalice će radnicima dobro doći za vikendice na moru koje iznajmljuju na crno Česima i Mađarima, kojima ne smeta prijeporni natpis.
Knjiženje:
Učinak je navedene odluke da su se povećali rashodi te smanjila računovodstvena i oporeziva dobit za 100.000 HRK. Odnosno, društvo je platilo manje poreza u iznosu od 100.000 x 20 posto = 20.000 HRK. S druge strane, društvo je platilo porez na dobit na deset kuna prihoda. Postiglo se to da je imovina koja ništa ne vrijedi (stare šalice koje nitko neće kupiti) i koja ne bi donosila buduće ekonomske koristi ipak donijela ekonomsku korist smanjivanjem porezne osnovice poreza na dobit.
