Američki predsjednik Harry Truman svojevremeno je izjavio: „Pronađite mi jednorukog ekonomskog savjetnika!“. Naime, ekonomisti oko njega stalno su se koristili sintagmom „u jednu ruku ovaj potez je dobar, ali u drugu ruku, i nije“. Drugi američki predsjednik Richard Nixon našao se u posve drugačijoj situaciji – njegovi ekonomski savjetnici bili su izrazito „jednoručni“ i po Nixonovim riječima: „Rijetko u pravu, ali zato nikada u sumnji.“
Cjelokupni ekonomski život sastoji se od balansiranja između suprotstavljenih zahtijeva i prividnih kontradikcija. Truman je bio u krivu, ambidekstrija (dvoručnost) među ekonomskim analitičarima i u poslovnoj praksi, vrlina je a ne porok. Teško je ne priznati i ignorirati ambidekstrijsku narav ekonomije, ako ništa, barem u svjetlu činjenice kako je trgovina kompromis između interesa i koristi za kupca (u jednu ruku) i prodavatelja (u drugu ruku), primjerice, pa ipak to se događa na dnevnoj bazi, i u politici, i medijima pa i u businessu. Odsustvo ambidekstrije, odnosno jednoručni poslovni modeli nazivaju se još i invalidnima. Blaža inačica, u kojoj je jedan aspekt poslovanja (jedna ruka) prenaglašena u odnosu na drugi (drugu ruku), popularno se zove modelom karikaturom (osoba ima primjerice pretjerano izražen nos, šake ili drugi dio tijela u odnosu na ostale) s tom razlikom da su karikature u novinama smiješne, a u poslu skupe. Na razini tvrtke uzroci jednoručne strategije mogu ležati u rasponu od nekompetencije menadžera do patološke prirode vodećih ljudi u organizaciji.
Što se tiče medija oni zastupaju jednostrane teorije i autore jednostavno jer su „lakše“, stanu u naslov ili zato jer su pojedini novinari osobe „ograničene“ inteligencije. Političari uz sve navedeno imaju još jedan dodatni snažan motiv za insistiranje na jednoručnoj ekonomskoj slici svijeta – lijevu ili desnu ideologiju
Jednoručni političari
U kontekstu ambidekstrije posebice je zanimljivo kako se ekonomisti odnose spram politike štednje i investicija u doba krize. Lijeva i desna politička opcija, pa čak i pojedine države i nacije, bez obzira na ideološki predznak, po tom pitanju se radikalno razlikuju te imaju posve oprečne i isključive (ne ambidekstrijske) gospodarske ciljeve. Dio ekonomista i pojedine ekonomske škole zagovaraju mjere štednje, a drugi poticanje potrošnje i investicije.
Naravno, za te razlike, i općenito odnos prema novcu, postoje duboki povijesni razlozi. Konflikt između različitih monetarnih politika djelomice leži i u činjenici da novac ima dvije suprotstavljene funkcije – novac kao skladište vrijednosti i novac kao sredstvo razmjene. Pragmatično gledajući, visinom kamatnih stopa i razinom inflacije, središnje banke u doba krize (i eksplozivnog gospodarskog rasta) mogu, ali ne uvijek, (prisjetimo se Japana) potaknuti gospodarsku aktivnost i ekonomski rast. S druge strane, ostaje dvojbeno koliko je moralno da država (u prošlosti su to činili apsolutistički vladari) „kvari“ novac, tj. da mu smanjuje vrijednost. Po čemu je u toj situaciji država bolja od lopova? U Sjedinjenim Američkim Državama i danas pod dojmom razorne deflacije tijekom velike gospodarske krize tridesetih godina dvadesetog stoljeća, Američke federalne rezerve niskim katnim stopama i poticanjem investicija nastoje oživiti gospodarstvo pogođeno krizom.
S druge strane, u Njemačkoj čije je gospodarstvo za vrijeme velike depresije bilo pogođeno hiperinflacijom, inzistira se na štednji i održanju stabilnosti nacionalne valute. Na prvi pogled se čini kako se ove dvije različite povijesno uvjetovane ekonomske politike nemaju dodirnih točaka. U jednu ruku investicije i inflatorno, a u drugu ruku štednja deflatorno ekonomsko okruženje. Što je ispravno, koji je pristup bolji kao odgovor na krizu? Iz ambidekstrijske perspektive gledano, kriza više zahtijeva i-i pristup, nego ili-ili pristup problemu.
Dvoručna gospodarska politika je teška, ali neizbježna
U krizna vremena, uostalom kao u periodima konjunkture, posve je razumno investirati u profitabilne projekte i rezati nepotrebne troškove. Uopće se ne postavlja pitanje trošiti ili ne, nego u što investirati, što su potrebe, koje su neizbježne financijske obveze, a što tek neostvarive želje. Također, periodi krize definitivno su najbolji okvir za uravnoteženje potrošnje i štednju.
Ulaganje i štednja povezani su konceptualno i funkcionalno – za sve aspekte monetarne politike postoji i vrijeme i mjesto – ekonomijom se uspješno može upravljati samo na ambidekstrijski način i s obje ruke. Imajući na umu „dvoručni“ karakter ekonomije i narav svakidašnjih poslovnih izazova, ideološke podjele na ljevicu i desnicu, u kontekstu ekonomije, čine se još više umjetnima. Državna intervencija i slobodno tržište tek su još dva takva dinamička pola koja su razvijenim ekonomijama podjednako zastupljena u praksi, a ne povod za ideološki motivirano suprotstavljanje.
Jednoručni, neznanstveni stavovi i svjetonazor su vatra na kojoj, i lijevi i desni, uvijek iznova podgrijavaju svoju ideološku juhu, koja ne može biti ozbiljan lijek ni jednom gospodarskom problemu, a posebice ne dubokoj strukturnoj gospodarskoj krizi.
Piše: Krunoslav Demirović
