Kad priroda zakašlje…

Već duže vrijeme postoji sve više opravdanih pitanja kamo to čovječanstvo ide, što je cilj svega toga što ljudi rade, postoji li zapravo dugoročna vizija ili samo kratkoročno gledanje sebe unutar životnog vijeka. Je li se pandemija korone slučajno pojavila kada je čovječanstvo dosegnulo vrhunac egoizma, globalne nejednakosti, besmislenih sukoba, konzumerizma, zagađivanja i uništavanja prirode i to i biljnog i životinjskog svijeta, nemilog trošenja Zemljinih prirodnih bogatstava iznad svake potrebe, čak i za potrebe modernog doba.

Zašto, iako čovjek zna da stremi uništenju sebe i svega oko sebe, to trenutačno nikoga nije briga i to samo zato što se vjerojatno neće dogoditi za njegovog života!? Premda se to ne može dovoditi u izravnu korelaciju, višestoljetni katastrofalan čovjekov odnos prema prirodi sve više dolazi skupo na naplatu. U samo nekoliko stoljeća, čovjek se tehnološki razvio toliko da je i umjetno stvorio samorazvijajućom inteligenciju, iako doduše tek na nižoj razini, a s druge strane, svojim je ponašanjem uništio čak četvrtinu svih vrsta života na Zemlji, što je priroda stvarala nekoliko stotina milijuna godina.

Vrijeme je za pitanje kamo to čovječanstvo ide

Ne želim sada tvrditi da se priroda trenutačnom pandemijom sveti za bahato ponašanje ljudi, posebno za ono učinjeno u posljednjih 250 godina industrijske revolucije, ali jednostavno je nevjerojatno zašto ljudski um ne može procesuirati ono što naše oči svakodnevno vide. To pokazuju i kako nevjerojatno priroda pozitivno reagira na prisilno zaustavljanje čovjekovog djelovanja, ali i koliko rana čovjek svojim svakodnevnim djelovanjem nanosi prirodi.

Koji je onda pravi razlog zašto ne vidimo što sve radimo jedinom planetu na kojem trenutačno možemo živjeti? Zašto sve to u prirodi doživljavamo kao nešto potpuno normalno i zasluženo i kako bi na to gledao netko, izvan naše planete. Sve su to pitanja koja bi trebala, ako već i nisu, postati aktualnija nego ikad.

Svaka akcija izaziva reakciju

A što kada se ta ista priroda samo malo nakašlje?! U trenu se rasplinu svi ambiciozni planovi, odjednom prestanu vrijediti sve zakonitosti modernih tehnoloških i znanstvenih dostignuća, a najveći umovi i moćni svjetski vladari, u trenutku postanu sićušni i ponizni…

Također, stanu i sukobi, bezglavo iskorištavanje svega i svakoga, konzumerizam, zagađivanje i uništavanje prirode i svi postanemo svjesni, da smo kad priroda zakašlje, svi jednaki! Ali kao da ni to saznanje nije dovoljno, pa se vođe moćnih zemalja i dalje s visine odnose prema tome, sve ne bi li ugrabili koji dolar, glas i zadržali se na poziciji. Istoj toj poziciji koja može u sekundi nestati samo ako se priroda na sekundu odluči razboljeti.

Ima li mudrosti za zaokret

Kako i nebrojeno puta u povijesti, a i sada trenutačno u vrijeme korona pandemije, trebalo bi postati jasno da su dosadašnji modeli čovjekovog života i razvoja došli do točke, na kojoj se puno toga mora promijeniti. Uzmimo jednostavan primjer što bi se dogodilo kada bi se raširila spoznaja, da će svijet biti bolje mjesto za život, samo ako se sve zaustavi ili barem uspori na mjesec-dva. Bez obzira na sva saznanja i mudrosti i sva tehnološka čuda koje je čovjek uspio napraviti, mislim da takve odluke, bez obzira na što empirijski zna za benefite, nikad ne bi dobrovoljno napravio, što je povijest i dokazala.

A dovoljno je da priroda samo malo šmrcne i ljudi stanu sa svim svojim aktivnostima. A tada u samo dva mjeseca priroda se oporavlja naočigled – zrak postane čistiji, ozonski omotač ubrzano vida rane, rijeke postanu bistre i nezagađene, a mora s manje smeća. Također, tada velika većina bar na trenutak shvati da su svi jednaki i ponizni u bolesti, da je nužno zaustaviti besmislene trgovinske i sve brojnije druge ratove, terorizam, izbjeglice, ekonomske migracije, rast ekstremizma, te zveckanje oružjem.

No, to pokazuje i da čovjek tijekom svoje evolucije nije naučio apsolutno ništa. Dapače, kao da je zaboravio što se događalo kroz povijest i kao da je u tom smislu pao na samo dno. I to sve do pojave običnog malog virusa koji je pomutio planove svih – od lokalnih političara do vođa najmoćnijih zemalja svijeta i nemilosrdno ih bacio na koljena… A da pri tome oni ne mogu baš ništa ili gotovo ništa i koprcaju se u svom neznanju i krivim odlukama.

Gdje je tome kraj…

Trenutačno, cijeli svijet se ujedinio u borbi protiv virusa, iako i dalje svatko vuče na svoju stranu i gleda isključivo svoj interes, posebno veliki i moćni. Najvažnije nam, možda i namjerno promiče da smo taj virus u prirodi vjerojatno upravo mi. A to najmanje želi shvatiti dio glasnih vođa velikih sila koji politički pametuju i govore što bi i kako trebalo, iako uglavnom nagađaju i zapravo nemaju blagog pojma o čemu govore, već samo i kad „tonu“ štite svoje interese. Jesu li onda riječi dovoljne… ili smo toliko naviknuli na šokantne podatke, da smo postali toliko imuni na njih i da ih ne shvaćamo dovoljno ozbiljno…

S druge strane, nedavna velika ekonomska kriza, od koje smo se tek počeli oporavljati, još tada je nezamislivo povećala možda i nepremostiv jaz između najbogatijih i svih ostalih, a već nam je došla nova. Smanjila je radnička prava i plaće, dovela do brojnih, pa i ratnih sukoba, migracija i raseljavanja stanovništva, do koncentracije političke moći, do opće političke i ekonomske nestabilnosti.

To pokazuje da su nam mnoge dosadašnje paradigme postale i najmanju ruku upitne i to podjednako društvene i ekonomske. To zahtjeva pokretanje dubokih društvenih, političkih i gospodarskih promjena, jer u protivnom te stvari će postati ne samo gore, nego nepovratno nepromjenjive, a krize – društvene i ekonomske, sve brže, dublje i češće.

Sudbina često stvari uzima sama u svoje ruke

Premda je u jeku pandemije o tome teško razmišljati, nova neravnoteža koja se stvorila u svjetskoj ekonomiji dodatno će usporiti globalni rast, a nastali protekcionizam mogao bi negativno utjecati na male zemlje, posebno one ovisne o izvozu. Stvorit će se i nove neravnoteže u ponudi i potražnji roba, ali i drugačija konkurentnost gospodarstava. Zapravo, potpuno je jasno da je sadašnji model razvoja svjetske ekonomije potpuno potrošen, iako je većina svijeta nespremna na to. Da je to tako i da se sudbina često poigrava i s donedavno glavnim svjetskim ekonomskim akterima, pokazuje i primjer Velike Britanije.

Nakon što je uspješno izašla iz Europske unije od koje je imala ogromne koristi, sada im se događa još jedan paradoks. Kao nekadašnji kolonijalni gospodar Indije – Velika Britanija, koja je prije 150 godina počela industrijalizirati Indiju, sada je u poziciji da njezine vitalne dijelove preuzima ista ta kolonija. Prije 13 godina jedna od najvećih indijskih kompanija Tata grupa kupila je ono što je tada ostalo od nekad ogromne britanske industrije čelika, a prija dva tjedna ta je tvrtka, kao najveći indijski proizvođač čelika i automobila, kupila automobilski simbol engleskog stila i luksuza Land Rover i Jaguar.

To je samo mali primjer, koji dovoljno govori o potrošenosti dosadašnjih gospodarskih modela, posebno najrazvijenijih zemalja, ali i o pravom stanju američkog i britanskog te novim smjerovima indijskog gospodarstva. Tu je i pravi primjer žilavo kinesko gospodarstvo koje je unatoč velikoj uzdrmanosti, s prvim znakovima normalizacije epidemije, počelo normalizirati i svoje poslovanje i spremno čeka preuzeti titulu najvećeg na svijetu.

Može bolje

I dok se korona virus tek polako obuzdava što znači da će političari još dugo morati balansirati između zdravstvene i ekonomske sigurnosti, stvoreni su svi preduvjeti da savjesno, zajedno izronimo istinski pravedniju, bolju i mudriju civilizaciju. Kažem, stvoreni su, što ne znači i da će na žalost biti i iskorišteni.

No, kriza u ovim trenutcima, možda više nego ikad prije u povijesti čovječanstva, može i mora postati nova prilika. Zemlja će se, kako što to i trenutačno vidimo, vrlo brzo, sama oporaviti od rana koje je nanese čovjek, htjeli mi to ili ne. Baš zbog toga, nema sumnje da se ljudski rod mora zapitati što napraviti po pitanju daljnjeg odnosa prema prirodi i korištenju prirodnih bogatstava. Ključno u tome je i pitanje što ljudi misle učiniti i promijeniti u društvenim, ekonomskim i političkim odnosima koji i imaju neizravan utjecaj na to.

Možda dugoročno najvažnije, trebati će stvoriti novu globalnu strategiju javnog zdravstva, posebno u zemljama „s druge strane velike bare“, ali zdravstva koji istinski, a ne deklarativno pomaže ljudima. Naravno, preduvjet za to je da najmoćniji prestanu misliti samo na sebe i na ekstra profit. Dobar početak za to može biti trenutak kada se napravi efikasno cjepivo protiv korona virusa i da ono onda postane besplatno i dostupno svima.

Tomislav Cerovec

Executive Editor at Croatian Radio-Television/ Media and crisis communication expert

Podijeli

Odgovori

Top