Ljeto 2026., obilježeno klimatskim ekstremima, pokazuje novu ekonomsku stvarnost s kojom će se Europa morati naučiti nositi.
Dok Europa ulaže u novu energetsku, industrijsku i digitalnu infrastrukturu, toplinski valovi, suše i požari istodobno smanjuju proizvodne kapacitete, povećavaju troškove i stvaraju nove potrebe za ulaganjima u prilagodbu. Klimatski rizik nije samo vezan za buduće štete. Počinje izravno utjecati na vrijednost koju gospodarstvo može proizvesti danas.
Europska agencija za okoliš procjenjuje da su vremenski i klimatski ekstremi u EU-u između 1980. i 2024. prouzročili oko 822 milijarde eura ekonomskih gubitaka. Četvrtina tih gubitaka nastala je samo između 2021. i 2024., što pokazuje koliko se brzo povećava izloženost europskog gospodarstva klimatskim rizicima.
Istodobno raste i cijena prilagodbe. Prema novim procjenama agencije za okoliš, za otpornost poljoprivrede, energetike i prometa bit će potrebno između 53 i 137 milijardi eura godišnje do 2050., dok se trenutačno osigurava tek oko 15 do 16 milijardi eura godišnje.
Europa se zato suočava s dvostrukim investicijskim pritiskom: mora transformirati gospodarstvo za budućnost, ali istodobno mora zaštititi njegovu sposobnost da nastavi stvarati vrijednost u promijenjenim uvjetima.
Na tom se presjeku počinju spajati dvije tranzicije koje se još uvijek pretežno promatraju odvojeno: digitalna i zelena.
Nisu dvije tranzicije, nego jedna promjena sustava
Digitalna tranzicija obično se povezuje s umjetnom inteligencijom, automatizacijom, podatkovnom infrastrukturom i produktivnošću. Zelena tranzicija povezuje se s dekarbonizacijom, obnovljivim izvorima, elektrifikacijom i održivim korištenjem resursa.
Problem je što se njihove ključne pretpostavke sve više preklapaju. Obje ovise o električnoj energiji, elektroenergetskim mrežama, poluvodičima, kritičnim mineralima, kapitalu i tehničkim kapacitetima. I obje se razvijaju u uvjetima geopolitičke fragmentacije i rastuće konkurencije za strateške resurse.
To znači da se ograničenje jedne tranzicije može vrlo brzo pretvoriti u ograničenje druge.
Ako nema dovoljno energije, ne može se dovoljno brzo širiti podatkovna infrastruktura. Ako nema dovoljno mrežnog kapaciteta, usporavaju se elektrifikacija industrije i prometa. Ako nema dovoljno čipova i kritičnih minerala, usporavaju se i digitalizacija i energetska transformacija.
Kada više razvojnih ciljeva ovisi o istim resursima, njihovo odvojeno planiranje više nije učinkovito. Digitalna i zelena tranzicija zato postaju jedna transformacija: dijele iste infrastrukturne, energetske i industrijske preduvjete.
Energija kao ključni faktor digitalne konkurentnosti
Umjetna inteligencija tu promjenu čini posebno vidljivom. Podatkovni centri, računalna infrastruktura i proizvodnja naprednih čipova povećavaju potražnju za električnom energijom i drugim strateškim resursima. Kako se AI širi iz eksperimentalne faze u široku poslovnu primjenu, ključno nije samo tko ima pristup najboljoj tehnologiji, već tko ima energiju, mreže i infrastrukturu potrebnu za njezino skaliranje.
Električna energija za dio novog gospodarstva postaje preduvjet digitalnog rasta. Ali odnos ide i u drugom smjeru. Zelena tranzicija povećava složenost elektroenergetskog sustava. Veći udio obnovljivih izvora, elektrifikacija prometa i industrije te decentralizirana proizvodnja energije zahtijevaju preciznije predviđanje proizvodnje i potrošnje, upravljanje opterećenjem i koordinaciju velikog broja različitih izvora.
Tu digitalizacija postaje preduvjet zelene tranzicije. Umjetna inteligencija, napredna analitika, senzori i automatizirano upravljanje mogu pomoći u predviđanju proizvodnje iz obnovljivih izvora, optimizaciji mreža, upravljanju potrošnjom i smanjenju gubitaka.
Europska komisija već razvija projekt AI.grids koji okuplja 48 partnera, uključujući operatore podatkovnih centara i predstavnike energetskog sektora, radi razvoja AI modela za bolje upravljanje i planiranje elektroenergetskih mreža.
Tako nastaje povratna sprega: digitalizacija povećava potražnju za energijom, ali istodobno povećava sposobnost energetskog sustava da učinkovito upravlja tom potražnjom. Izazov leži u tome kako će Europa izgraditi energetski sustav koji može istodobno podržati digitalni rast i dekarbonizaciju.
Klimatska prilagodba mijenja investicijsku računicu
Klimatski rizik mijenja i način na koji treba računati vrijednost poslovanja. Ako toplinski valovi smanjuju produktivnost, suše ograničavaju dostupnost vode, a požari i poplave prekidaju proizvodnju i logistiku, posljedica nije samo trošak sanacije. Gubi se i dio prihoda i proizvodnog kapaciteta.
Zato klimatsku prilagodbu treba uključiti u investicijske i poslovne odluke. Javne investicije u klimatsku otpornost postaju ulaganja u očuvanje buduće bruto dodane vrijednosti. Za privatni sektor to može značiti otporniju infrastrukturu, sigurniju opskrbu energijom i vodom, diversifikaciju dobavljača ili planove kontinuiteta poslovanja.
Promjena se već vidi i u financijskom sustavu. Europska središnja banka odlučila je proširiti primjenu klimatskih faktora u okviru kolaterala Eurosustava na određene kreditne tražbine prema nefinancijskim poduzećima. Mjera bi se trebala primjenjivati najranije krajem 2027., a ECB je obrazlaže zaštitom od mogućeg pada vrijednosti kolaterala zbog klimatskih tranzicijskih šokova. To je važan signal za poduzeća: klimatski rizik prelazi iz kategorije dugoročnog održivog poslovanja u kategoriju financijskog rizika.
Digitalne tehnologije pritom mogu biti dio odgovora. Podaci u stvarnom vremenu, prediktivna analitika i AI mogu pomoći u ranijem prepoznavanju rizika, prilagodbi potrošnje i proizvodnje te smanjenju posljedica poremećaja.
Od sektorskih politika prema zajedničkoj infrastrukturi
Ova povezanost mijenja i europsku industrijsku politiku. Elektroenergetske mreže najbolji su primjer.
Europa istodobno mora elektrificirati industriju i promet, integrirati obnovljive izvore, osigurati dovoljno energije za nova digitalna opterećenja i povećati otpornost sustava na poremećaje. Isti sustav zato mora podržati više različitih razvojnih ciljeva.
Europska komisija kroz inicijative iz paketa europskih energetskih mreža i tzv. ‘energetskih autocesta’ nastoji ubrzati razvoj prekograničnih mreža, povećati prijenosne kapacitete i bolje povezati europske energetske sustave. Komisija procjenjuje da će do 2040. biti potrebno oko 584 milijarde eura ulaganja u modernizaciju i proširenje europskih mreža.
U travnju 2026. objavljena je i lista od 235 ključnih prekograničnih energetskih projekata, od kojih je 113 povezano s električnim, priobalnim i pametnim mrežama.
Važnost tih ulaganja nije samo u tome da Europa dobije više električne energije: mreže povezuju dekarbonizaciju, industrijsku politiku, digitalizaciju i energetsku sigurnost.
Što to znači za poduzeća?
Za poslovni sektor iz toga proizlazi nekoliko konkretnih promjena.
Prvo, energetske i digitalne investicije treba promatrati zajedno. Ulaganje u AI ili podatkovnu infrastrukturu ovisi o dostupnosti energije, mrežnom kapacitetu i dugoročnoj cijeni električne energije jednako kao i o samoj tehnologiji.
Drugo, klimatsku prilagodbu treba uključiti u poslovno planiranje. Otpornost proizvodnih pogona, opskrbe vodom, energetike, logistike i dobavljačkih lanaca postaje pitanje kontinuiteta poslovanja, a ne samo ESG-a.
Treće, strateško planiranje mora uzeti u obzir međusobne ovisnosti. Tehnološki, klimatski, energetski i geopolitički rizici ne djeluju izolirano. Najveći rizik nastaje kada se dva ili više njih pojave istodobno.
Četvrto, investicije treba procjenjivati prema dugoročnom kapacitetu stvaranja vrijednosti. U svijetu veće neizvjesnosti najniži početni trošak ne mora biti i najniži ukupni trošak.
To zahtijeva promjenu perspektive: od optimizacije pojedinačnih sustava prema upravljanju njihovim međusobnim ovisnostima. Sposobnost sistemskog sagledavanja i upravljanja tim povezanostima bit će jedna od ključnih poslovnih vještina nove ekonomske stvarnosti.
