Za početak, datumi. Važno nam je da je iz Unije napokon procurio konkretan datum završetka pregovora. Europska unija naime strategije zasniva na sedmogodišnjim planovima. Vladi RH stoga bilo je posebno važno zgurati se u posljednju godinu ovog plana, jer tko zna što donosi sljedeće razdoblje nakon 2013. godine – Unija želi stati na loptu s proširenjima, ozbiljnih kandidata u sljedećih 3-4 godine nema na vidiku. Kao iznimku treba gledati Island, Norvešku i Švicarsku koje su van Unije svojom voljom a dugi niz godina dio su zajedničkog tržišta EU i Schengenskog prostora pa će njihov pristupni put (ukoliko se i kada za njega odluče) biti značajno drugačiji od onog zemalja Balkana ili Turske.
Možemo li zaobići euro?
Zemlja-buntovnik Grčka nikada u svojoj povijesti nije uspjela ući u Maastriške kriterije. Eto, nije im pasalo, a Unija je žmirila desetljećima – a političko lobiranje i slika skladne unije prema svijetubili su važniji od urednih financija. Činilo se tada da će grčki problemi (ako ikada dođe do njih) ostati unutar njihovih nacionalnih granica. Danas, Grci žele van iz Eurozone, euro im je postao pretežak teret. Razmaženi stav ili opravdana želja za autonomnom monetarnom politikom? Istina je vjerojatno negdje između dvije krajnosti. Grčki političari loše su vodili zemlju desetljećima, no istupanje iz monetarne unije opasan je presedan. Ako se dozvoli Grcima, tko je sljedeći – Irska, Portugal ili Španjolska? Za nas je pitanje budućnosti monetarne unije važno – neke stare članice (Danska, Velika Britanija) imale su mogućnost opt out-a – klauzule prema kojoj (ukoliko tako odluče) nikada ne moraju ući u monetarnu uniju.
Hrvatska nema tu mogućnost. Prema ugovoru o pristupanju, potpisali smo usvajanje Eura – datum nije određen, ali stvar je prilično jasna, budućnost eura budućnost je naše valute.
Sloboda kretanja roba, kapitala, usluga i ljudi… ovo posljednje baš i ne
„Bijela knjiga“ Europske komisije iz 1985. godine (godinu kasnije postaje Jedinstveni europski akt) temeljni je dokument kojim se utvrđuju četiri slobode kretanja na unutarnjem tržištu – sloboda roba, kapitala, usluga i ljudi.
Naša granica će se tako ovim aktom širom otvoriti tehnološki, cjenovno i dizajnerski superiornim proizvodima Zapada (dopuštaju nam i obratno, ali realni sektor RH nema proizvod za natjecanje na tržištu EU, uz iznimku šačici izvoznika). Ono što Hrvate zanima (barem onih 300.000 koji sjede na burzi) jest ova posljednja sloboda – sloboda kretanja ljudi koja znači mogućnost pronalaska posla u primjerice Italiji, Sloveniji ili Austriji. Od toga na žalost nema ništa, barem ne sljedećih sedam godina. Posljednje proširenje EU iznjedrilo je još jednu nepravdu prema „novim“ članicama. Poljski, Slovenski, Češki i Slovački radnici tek će od 2011. godine ostvariti prava iz „Bijele knjige“. Rumunji i Bugari još uvijek čekaju na red. Hrvatski radnici tako će i nakon što postanu građani Unije trebati zelene karte, vize i radne dozvole i to za razdoblje od sedam godinanakon ulaska u EU.
Zbogom političkim ucjenama i „pametnom“ uzgoju pšenice
Poljoprivredna politika EU izdvojena je i značajna za Uniju iz više razloga. Povijesni razlozi svrstavaju poljoprivredu u jednu od najvažnijih točaka Rimskih ugovora iz 1957. godine. Tih godina Europa se još živo sjećala poslijeratne gladi. Osim poljoprivrede kao strateške grane Unije treba ju izdvojiti i kao najvažniju stavku proračuna – preko 50% novaca odvaja se upravo za poljoprivredu (najveći korisnik proračunskog novca je Francuska).
Zato treba vjerovati Čobankoviću kada kaže kako će seljaci biti u mogućnosti dobiti još i veće poticaje za svoje kulture nego do sada. Ipak, u opreznoj formulaciji treba iščitati realnost hrvatskog agrara – male, rascjepkane parcele pred kojom stoje parkirani Deerovi traktori (kupljeni po superextrapovoljnim kreditima) – svaki veći nego susjedov. Takvi strojevi u susjednim zemljama odrađuju i po deset puta veće površine, pa se seljaci podsmijesima Zagrepčana kada paradiraju Vukovarskom na svojim sjajnim mašinama ne bi trebali ljutiti. Oni su kao i toliko drugih građana manipulirani nerealnim obećanjima „njihovih“ stranaka, obećanjima koja se ulaskom u EU sasvim sigurno neće moći održati.
Da, novaca za selo u EU ima. Ali ne za selo (i ne na način) kako se to radi kod nas. Reforma od „pametnog“ sijanja pšenice do profitabilnih kultura kakve Europa traži, ekološkog uzgoja, inovativnih tehnologija – bit će teška i bolna, ali nažalost (ili ipak na sreću) neizbježna.
