Nacionalne središnje banke zemlja članica koje nisu prihvatile euro, dakle nisu članice eurozone, ne mogu sudjelovati u donošenju i provedbi odluka vezanih uz jedinstvenu monetarnu politiku europodručja. Znači, one zadržavaju vlastite nacionalne valute te provode vlastite monetarne politike.
Za provođenje jedinstvene monetarne politike u ekonomskoj i monetarnoj uniji Europske središnje banke potrebno je ispuniti određeni stupanj konvergencije zemalja članica kako bi se monetarna politika mogla uspješno provoditi. To se pogotovo odnosi na buduće članice ekonomske i monetarne unije. Prije ulaska zemlje u europodručje Europska središnja banka obvezna je dati mišljenje o razini konvergencije koju je ta zemlja postigla.
Kriteriji konvergencije predstavljaju ekonomske uvjete utvrđene ugovorom iz Maastrichta, kojima se procjenjuje spremnost zemalja EU za sudjelovanje u ekonomskoj i monetarnoj uniji. Predstavljaju sljedeća četiri kriterija:
(1) visok stupanj cjenovne stabilnosti – stopa inflacije ne smije biti veća od 1,5 posto u odnosu na stopu inflacije u prve tri zemlje s najstabilnijim cijenama
(2) smanjenje prekomjernog javnog duga (do 3-postotni BDP) i proračunskog deficita (do 60-postotni BDP)
(3) postizanje stabilnog tečaja
(4) prosječne nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju biti veće od dva posto u odnosu na kamatne stope triju zemalja Unije s najnižom stopom inflacije.
Bodovi koji prestiž znače
Deka Convergence European Indicator (DCEI), kao indikator stupnja konvergencije, uzima u obzir četiri vrste konvergencije: monetarnu, fiskalnu, realnu i institucionalnu. Maksimalna vrijednost DCEI jest 100 i ona predstavlja prosječnu vrijednost određenog indikatora za Europsku uniju. U sklopu monetarne konvergencije promatra se stopa inflacije, kamatna stopa, devizni tečaj te stopa rasta kredita. U sklopu fiskalne konvergencije promatra se udjel proračunskog salda u BDP-u, udjel privatne potrošnje u BDP-u, udjel javnog duga u BDP-u te udjel vanjskog duga u BDP-u. U sklopu realne konvergencije promatra se BDP per capita, udjel poljoprivrede u BDP-u, stopa nezaposlenosti te udjel trgovine s EU u ukupnoj trgovini. Kod institucionalne konvergencije promatra se uspješnost politike, institucije bankarskog sektora, uspostava pravne države te razina pregovora s Europskom unijom na koju je neka zemlja došla.
Kriteriji konvergencije vrlo su naglašeni jer je ocijenjeno da europska valuta, euro, može biti dovoljno jaka samo ako u monetarnu uniju uđu samo zemlje koje ostvare niske stope inflacije i povoljne parametre u fiskalnoj sferi. Na tim kriterijima posebno je inzistirala Njemačka, čija je valuta bila prestižna i služila je u europskim ekonomskim integracijama kao nominalno sidro.
Nacionalna valuta, priprema za euro
Zemlje kandidati za članstvo u Europskoj uniji morat će zadovoljiti kriterije konvergencije baš kao i postojeće članice EU. To znači da će nakon ulaska u EU najmanje dvije godine zadržati vlastite valute. Nakon što dvije godine neprekidno budu udovoljavale kriterijima konvergencije te će zemlje moći usvojiti euro i time postati članice europodručja.
Prema kriterijima konvergencije, uz spomenute ekonomske kriterije, sve zemlje moraju udovoljiti pravnom kriteriju usklađenosti propisa o središnjim bankama (ovdje je naglasak na nezavisnosti), zatim da pravnom regulativom definiraju cjenovnu stabilnost (glavni cilj monetarne politike) te je potrebno usklađivanje pravnih i upravnih akata koji su na snazi u zakonodavstvima u Europskoj uniji.
