Zov divljine dokumentarni je serijal koji govori o ljudima koji su napravili ono o čemu mnogi maštaju – napustili grad i započeli novi život bliže prirodi i u skladu s njom. Iza projekta stoji uigrani tim iskusnih televizijskih profesionalaca, ali i prijatelja: voditelj Daniel Lacko, redatelj Siniša Hajduk i producent Ivan Cvirn.
Zov divljine možete pratiti utorkom u 20:45 na HRT1, a uoči početka emitiranja serijala razgovarali smo s Danielom Lackom i Ivanom Cvirnom.
Kao tim surađujete, i to uspješno, već gotovo 30 godina. Kako ste krenuli i kako je izgledala vaša suradnja i na kojim projektima?
Daniel Lacko: Suradnja je krenula još tamo sredinom 90-tih kada smo Hajduk i ja radili u Sportskoj redakciji HTV-a. Dobili smo priliku i pokrenuli serijal „Treći sport“, koji se bavio za Hrvatsku „malim“ i ne toliko popularnim sportovima i aktivnostima. Tu nam se Cvirn pridružio kao snimatelj i od tada traje naše prijateljstvo te manje ili više intenzivna suradnja na raznim projektima. „Treći sport“ je u velikoj mjeri odredio naše buduće projekte i formirao naše interese i nastojanja. Nakon tog serijala koji je mnogim nepoznatim sportovima, aktivnostima i događajima otvorio medijski prostor, radili smo na raznim projektima. Posljednji, za koji smo dobili sjajne reakcije gledatelja, ali i struke (ušli smo u top 10 najboljih svjetskih kratkih sportskih priloga u natjecanju Međunarodne federacije sportskih novinara) je bio serijal 10-minutnih portreta „Sportsko srce“ za HTV. A rad na serijalu „Zov divljine“ bio nam je svima iskorak i u formi, ali i u sadržaju, jer smo se odmakli od sporta i posvetili sasvim drugoj temi: promišljanju o promjeni kvalitete života odlaskom iz grada u prirodu.
Ivan Cvirn: Upoznao sam Hajduka i Lacka na HTV-u 1996. godine. Bili su minimalno stariji, koju godinu duže na HTV-u i tražili snimatelja za outdoor sportove koji su promovirani u sklopu emisije ”Treći sport”. Tako je počelo, a traje i danas. Mislim da mogu biti slobodan i reći da je vjerojatno 90% svega medijski objavljeno vezano uz tada ekstremne, a danas outdoor sportove, od kojih su mnogi postali olimpijski, izašlo iz pera Daniela Lacka, pod redateljskom i montažerskom palicom Siniše Hajduka, a snimljeno od nekolicine kolega među kojima sam u nekom trenutku većinski bio i ja.
Koja je tajna ovako duge poslovne suradnje, kakvu rijetki imaju? Kako ste podijelili uloge?
Daniel Lacko: Mislim da je ključni faktor naše suradnje istinska strast, ljubav i poštovanje prema tome što radimo, a zatim veliko međusobno povjerenje. Svakom događaju, protagonistu ili temi pristupamo s iskrenom željom da ih u javnosti prikažemo i predstavimo u najboljem svijetlu. Iako u tako malom timu svatko od nas radi više stvari, načelno su nam uloge jasno podijeljene: Cvirn je zadužen za organizaciju i produkciju, Hajduk je režiser-montažer, a ja sam novinar-scenarist.
Ivan Cvirn: Tajna je u uzajamnom poštovanju i toleranciji. U prijevodu, uvijek pogurati kolegu i podmetnuti leđa kad treba i kad netko iz ekipe više ne može, dati 110% od sebe u svakom trenutku. To smo i činili usprkos činjenici da smo masu puta volontirali, imali male ili još manje honorare radeći sa posuđenim kamerama i mikrofonima u često jako terenski zahtjevnim uvjetima. Svatko je radio ono što najbolje zna i ulagao maksimalno koliko je u tom trenutku života znao i mogao. A tako planiramo nastaviti i dalje.
Koje savjete imate za ljude koji žele krenuti u poduzetničke vode? Je li Hrvatska plodno tlo za to?
Daniel Lacko: Teško i nezahvalno pitanje. Ne bih želio nikoga obeshrabriti, ali ni potaknuti bez pokrića. Osobno sam zadovoljan svojim statusom poduzetnika tj. paušalnog obrtnika i ne bih mijenjao nesiguran posao koji obožavam za sigurnost stalnog zaposlenja… Ali, nismo svi isti i svatko o tome treba razmisliti i donijeti odluku sam. Pročitao sam u jednom gastronomskom članku rečenicu da se u Hrvatskoj može jesti najbolje i najgore na svijetu… Tako je i s našim poduzetništvom; imamo divnih primjera svjetski uspješnih projekata i inicijativa, ali i nevjerojatnih primjera frustracije, razočaranja i neuspjeha s birokracijom, nerazumijevanjem i ostalim dobro znanim boljkama našeg društva.
Ivan Cvirn: Svako tlo je plodno tlo za poduzetništvo. Ne treba odustati ako prva ideja ne uspije. Bitno je htjeti raditi i ne očekivati čuda u 5 minuta. Nekad mi se činilo da radim i da nema pomaka, ali na duge staze sve pošteno i vrijedno odrađeno postalo je prepoznato i nagrađeno. Mislim da je jako bitno raditi ono što voliš, a ja sam vrlo rano u životu izabrao fotografiju, malo kasnije televiziju i pokazalo se to kao odličan odabir u kojem, nakon 30 godina, i dalje uživam. To mi nitko ne može oduzeti.
Primijetili smo da nakon pandemije sve više ljudi bježi u prirodu? Zašto je to tako, po vama?
Daniel Lacko: Pandemija nam je, silom prilika, dala više vremena za sebe, koje u „normalnim“ vremenima nismo imali. Mnogi su to vrijeme iskoristili za odlaske u prirodu, između ostaloga jer drugog izbora nije ni bilo, pa su se podsjetili (ili otkrili) u kako predivnoj zemlji u stvari živimo. Boravak u prirodi opušta, krijepi, nadahnjuje i ne čudi da ljudi žele što više vremena provesti tako. Nekima je dovoljna vikendica ili putovanje, a nekima je i to premalo, pa razmišljaju o znatno većoj promijeni, pa i napuštanju grada i preseljenju, kao naši junaci u Zovu divljine.
Ivan Cvirn: Meni se čini da se ljudi vraćaju prirodi i da je to prirodan proces sazrijevanja i odrastanja. Priroda je lijepa, mirna, čista i mirisna, što gradovi – sve više nisu.
