– Nešto što bi trebalo biti izvanredno i zbog čega u dobro uređenim državama znaju padati ministri financija, pa čak i čitave vlade, u Hrvatskoj je tako normalno da se s time kalkulira već na samom početku godine, pa i sam ministar financija pri donošenju proračuna najavljuje da će se problemi rješavati rebalansom, a opozicija i mediji sredinom godine čak i prozivaju vladu zbog kašnjenja s rebalansom, – ističu autorice.
U analizi proteklih 11 godina zamjećuju kako su gotovo redovito rebalansima povećavani rashodi – i u godinama kad su rasli prihodi, ali i u godinama kad su prihodi smanjivani.
U predizbornim godinama veći rashodi za zaposlene i socijalne naknade
Iznimka je 2009. kad su smanjivani i prihodi i rashodi, ali rashodi ipak znatno manje nego prihodi, ističu Beš i Ott i naglašavaju kako su pri svakom rebalansu, osim 2009., posebice u godinama parlamentarnih izbora, povećavani rashodi za zaposlene i socijalne naknade.
Parlamentarni izbori 2000. održani su u siječnju, a rebalansom 1999. rashodi su povećani, značajno je povećan i deficit, a prijenosi izvanproračunskim korisnicima povećani su za čak 2,2 milijarde kuna.
Parlamentarni izbori 2003. održani su krajem studenog, rebalansom se te godine ukupna masa prihoda i rashoda nije mijenjala, ali su značajno povećani rashodi za zaposlene i socijalne naknade, ističu Dunja Beš i Katarina Ott i napominju kako su rashodi za zaposlene rebalansom povećani najviše baš 2003.
I 2007. su parlamentarni izbori održani krajem studenog, a rashodi za zaposlene rebalansom su doživjeli drugo najveće povećanje u promatranom razdoblju, dok su socijalne naknade povećane kao nikad dotad i nikada poslije, ističe se u analizi.
Napominjući kako su brojne prepreke i ograničenja donošenju konkretnijih zaključaka, Beš i Ott ističu kako česti rebalansi, te velika povećanja i smanjenja prihoda, rashoda i deficita, upućuju na nerealno planiranje i nedovoljno vođenje računa o realnim gospodarskim kretanjima.
„Ministar financija trebao bi biti fiskalno odgovoran“
Istraživanje je pokazalo i vezu između rebalansa državnog proračuna i ciklusa parlamentarnih izbora, pa autorice ističu da bi s tom činjenicom „planeri proračuna trebali računati, kad se već političari sami ne mogu obuzdati.“
– Premda se za neplanirana predizborna povećanja socijalnih naknada, rashoda za zaposlene i razne pomoći (dotacije) općenito optužuje Vlada, ministar financija trebao bi biti fiskalno odgovoran i ne popuštati takvim pritiscima. U njegovim je rukama državna riznica iz koje se obavljaju sva plaćanja, pa bi upravo on morao grčevito braniti doneseni proračun. Ukoliko je u vladi u tome onemogućen, uvijek mu preostaje mogućnost ostavke, – naglašavaju Dunja Beš i Katarina Ott.
U zaključku također ističu da analiza ukazuje na loše planiranje javnih financija koje se očito vode stihijski, od danas do sutra.
Nagle promjene u proračunskom sustavu treba – izbjegavati
S takvom praksom treba prestati, stvaranjem mehanizama za dugoročnije i vjerodostojnije fiskalne politike, ističu autorice navodeći uz ostalo da treba izbjegavati krupne i nagle promjene u proračunskom sustavu, poboljšati kvalitetu procjena makroekonomskih pokazatelja, usredotočiti se na kvalitetnije planiranje rashodne strane proračuna, posebice na stalno rastuće socijalne naknade i rashode za zaposlene te donijeti kvalitetan zakon o fiskalnoj odgovornosti i njegovim provođenjem onemogućiti povećanje rashoda u predizbornim razdobljima.
