Najvažniji djelovi propramatske propovijedi s mise početka pontifikata su ovi: papa je govorio o tomu kako se odgovara na Božji poziv, s raspoloživošću, spremnošću, ali i o tomu koje je središte kršćanskoga poziva: Krist! ”Čuvajmo Krista u našem životu, da bismo čuvali druge, da bismo čuvali stvoreni svijet”, kazao je papa. Poziv na čuvanje, međutim, ne tiče se samo nas kršćana, već ima jednu općeljudsku dimenziju, tiče se sviju. To je poziv na čuvanje čitavog stvorenog svijeta, ljepote stvorenja, kao što se kaže u Knjizi Postanka i kao što nam je pokazao sveti Franjo Asiški: čuvati znači gajiti poštovanje prema svakom Božjem stvorenju i ambijentu u kojem živimo. To znači čuvati ljude, brinuti se za sve, za svaku osobu, s ljubavlju, osobito za djecu, starije, one koji su najslabiji i koji su često na periferiji našega srca.
A kada čovjek ne obavlja tu zadaću, kada se ne brinemo za stvoreni svijet i braću, tada se stvara prostor za uništenje i ljudsko srce otvrdne. Papa je zatim pozvao sve one koji su na odgovornim položajima u ekonomiji, politici i društvu, sve muškarce i žene dobre volje: “Budimo čuvar stvorenog svijeta, Božjeg nauma upisanog u narav, čuvari drugoga, ambijenta; ne dopustimo da znakovi uništenja i smrti prate ovaj naš svijet na njegovu putu!” Ali, da bismo “čuvali” moramo se brinuti također za nas same! “Sjetimo se da mržnja, zavist, oholost prljaju život! Čuvati život, znači, dakle, bdjeti nad našim osjećajima, nad našim srcem, jer iz srca izlaze dobre i zle namisli: one koje grade i one koje uništavaju! Ne smijemo se bojati dobrote, štoviše, ne smijemo se bojati ni nježnosti!”
Papa je zatim dodao kako brinuti se, čuvati druge, traži dobrotu, traži da to čuvanje bude s nježnošću. U Evanđeljima se sveti Josip pojavljuje kao snažni, hrabri čovjek, radnik, ali u njegovoj duši ima velike nježnosti, koja nije krepost slabih, štoviše, naprotiv, ona je odlika snažnog duha i pokazatelj čovjekove sposobnosti da bude pažljiv, suosjećajan, otvoren prema drugome, da ljubi druge. ”Ne smijemo se bojati dobrote i nježnosti”, istaknuo je papa.
U posljednjem dijelu svoje homilije papa je tumačio u čemu se sastoji vlast Petrova nasljednika, vlast koju je Isus Krist dao Petru. ”Ne smijemo nikada zaboraviti da je prava vlast služenje i da i papa da bi obnašao svoju vlast mora uvijek sve više ulaziti u onu službu koja ima svoj svijetli vrhunac na križu; mora imati pred očima ponizno, konkretno, vjerničko služenje svetoga Josipa i poput njega širiti ruke da čuva cijeli Božji narod i prihvati s ljubavlju i nježnošću čitav ljudski rod, osobito najsiromašnije, najslabije, najmanje. Samo onaj koji služi s ljubavlju zna čuvati!”, rekao je Franjo.
Mislim da je papa dao odgovor krizi koja je strukturalne naravi. Franjo je, što se toga tiče dodirljiv, u puku, do boli iskren i ponizan. Kriza, od koje svi patimo, seže do u temelje sustava našega zajedničkog života. Zato je ona tako dramatična i neodgodiva. Kriza cjelokupnog sustava rezultira iz specifične krize vladalačke klase koja se pokazuje nesposobnom za integriranje novonastalih snaga u svoje okvire iz svojih vlastitih unutrašnjih sredstava jedne nove alternative, koja bi svima mogla biti smjerokazom. Čini se da doživljamo svršetak jedne i nastanak druge ere. Ali, nemirni smo i očajni!
Pojavni oblici krize u kojoj se nalazimo, a kojoj odgovor ne daju ni episkopat na čelu sa Želimirom Puljićem i Josipom Bozanićem, ali ni Vlada Zorana Milanovića (još manje opozicija Tomislava Karamarka), vrlo su masivni: praznina, osamljenost, tjeskoba, potištenost i besciljna agresivnost. Jednom riječju: sveopće nezadovoljstvo. Praznina se rađa iz osjećaja da malo toga možemo promijeniti u životu i društvu i da, zapravo, ništa više nije važno. Osamljenost izražava gubitak dodira s prirodom i s ljudima. Nestalo je prijateljstva i nježnosti, gotovo nitko nema hrabrosti da bi se za nešto založio. Tjeskoba proizlazi iz višestruke i objektivne prijetnje životu, radu i kolektivnom preživljavanju čovječanstva. Potištenost izvire iz umišljene tjeskobe i iz činjenice da se više ne zna što bi trebalo činiti, u što vjerovati i čemu se nadati.
Kada potištenost napadne jednu čitavu kulturu, tada to znači da se ova osjeća ugroženom i da joj prijeti veliko zlo. Besciljna agresivnost (o kojoj svjedočimo ovih dana u hrvatskoj i društvenoj političkoj eliti), upućuje na to da je čovjek prekinuo s normama vlastitog ograničavanja bez kojih jedno društvo ne može opstati i bez kojih je nezaštićeno. Ona je znak za bezakonje i za gubitak osjećaja za samoga sebe, odnosno, za vrijednost i svetost ljudske osobe. Iz svega proizlaze dvije jednako teške posljedice: na jednoj strani pražnjenje i banaliziranje govora u svakodnevnoj komunikaciji i u dubljim osobnim odnosima, na drugoj pak gubitak vitalnog kontakta s prirodom. Praznom, ugroženom, tjeskobom ispunjenom čovjeku priroda se pokazuje nijemom, ravnodušnom i mrtvom. Gdje u tom obliku nedostaje oduševljenje, lako se razaraju veze i ekosistemi. Iracionalnost se širi.
Ali, ja vidim nastajanje novog kulturnog etosa: patosa simpatije koju širi figura novoga pape i eros bratskog zajedništva i nježnosti o kojoj Franjo govori. Pozvao je cijeli svijet da se ne treba bojati dobrote, štoviše, ne smijemo se bojati ni nježnosti! Pozvao nas je na logiku srdačnosti. On želi kazati da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.
Ovu prvu kolumnu na ovom portalu završavam prijedlogom da pokušamo izgraditi kulturu istinske suživljenosti, zbog čega je papa i uzeo ime Franje Asiškoga. Ovako ne možemo dalje živjeti: traži se svjesna akcija pažnje, brige, nježne skrbi, srdačnosti i suživota. Kada eros, što znači stvaralačka spontanost, sloboda, fantazija i sposobnost iskazivanja nježne brige, bude osvojila veći prostor, a to je ono što papa predlaže, tada će nastati nova, višedimenzionalna ravnoteža koja će osigurati ljudskiji oblik života u kojem ćemo biti povezaniji s prirodom i drugim ljudima. U čijim rukama, najprije, leži novi način postojanja? U vašima i u mojima.
