S Ivanom Posavec Krivec, načelnicom općine Križ, saborskom zastupnicom SDP-a, ali i kandidatkinjom koalicije SDP-HNS-HSLS-HSU za županicu Zagrebačke županije razgovarali smo u jeku kampanje za lokalne izbore. Ivana trči s mjesta na mjesto, razgovara sa građanima, objašnjava svoj program, trudeći se pokazati zašto je baš njezin bolji od ostalih protukandidata. U razgovoru je vrlo srdačna, otvorena i nasmijana.
Vaš se izborni program zove „Za bolje lice županije“. Što, zapravo, pod tim podrazumijevate?
Zagrebačka je županija izgubila svoje lice i identitet. Živimo u njoj, a da uopće nemamo osjećaj pripadnosti. Razlog je neprepoznatljivost županije kao regije i to me ljuti. Odlučila sam promijeniti taj stav i počela “od doma”. Kandidirala sam se na izborima za načelnicu svoje općine, Križ, dobila povjerenje svojih sumještana i počela – raditi. Postoji mehanizam: predala sam projekt i participirala u radovima kao načelnica, županija je finanicrala a rezultat je obnovljen krov škole i jednosmjenska nastavu što nije, na žalost, hrvatski standard. Uz pomoć mjerodavnih tijela, tvrtki asfaltirane su ceste, što je trebalo zacrtati, napraviti plan, financijsku konstrukciju i na kraju – realizirati. U sredstvima, koje kroz proračun dobije svaka općina, ili grad, mnogo je potencijala ako se znaju pametno rasporediti. Tu sam uspjela. Važno je imati ideju i znati kako je ostvariti. To je i važno u povlačenju europskih fondova; osmislim projekt, slijedi priprema, dokumentacija i na kraju – stignu sredstva. Iskustvo je naravno, veliko i zato sam odlučila svoj sistem rada proširiti na Zagrebačku županiju koja mora imati bolje lice nego li ga ima sada. To je ideja. To sa svojim timom i naravno, našim građanima želim mijenjati. Novo lice ne znači retuširana fotografija, ili polakiran plot, već istinska i dubinska promjena načina rada i poimanja ruralnog razvoja Zagrebačke županije. Vratiti lice, identitet, okus, miris, boju. Za to se pripremamo već godinama i ne želim propustiti priliku dati joj novo lice i zamah. Često obilazim županiju i osluškujem sugrađane i njihovo nezadovoljstvo i strepnju. Naši sugrađani, vrijedni ljudi stoljećima naviknuti na težak rad, zbunjeni su situacijom u Županiji. Nije im jasno zbog čega naša Županija još uvijek nije dobila priliku, a realno je, njeno mjesto, u razvojnom smislu postati liderom, rekla bih i preko granica Republike Hrvatske.
Kao načelnica općine Križ dobivate pohvale. Što ste učinili najvažnije na svom području, od svih projekata, koji biste izdvojili?
I pohvale i pokude (smijeh), ali je tako kad se radi. Jasno je da ne mogu svi biti zadovoljni, osobito kada ima toliko stvari koje se moraju napraviti. Treba odrediti što je najvažnije. Goruće pitanje je valjda u cijeloj Europi riješeno, ali kod nas nije; voda, struja, kanalizacija, škole i sportske dvorane, domovi za starije građane. Trebalo je i obnoviti i dati stipendije školarcima, popraviti zapušteno, ili napraviti novo. Možda je vama Križ malo mjesto za koje otprilike znate gdje je. No, ovo je dio Županije u kojem je rođena Milka Trnina, ali i Marija Jurić Zagorka. Moja je ideja i projekt da Milka postane brend, a Milkin medenjak je suvenir općine Križ, napravljen po staroj recepturi. Ovo je Godina Milke Trnine, pod pokroviteljstvom je Predsjednika Josipovića, a povodom obilježavanja 150.godišnjice rođenja legendarne dive. Od 2010. imamo i Spomen sobu. Milka je jedna od osoba koja je neki dan dobila svoju poštansku marku u seriji Znameniti Hrvati. Od 2007. u Križu djeluje udruga “Ženske ruke” pokrenuta na moju inicijativu. Ženama koje su izgubile posao u krizi dala sam mogućnost educiranja, ali i udruživanja. Rade predmete od lana, organizirala radionice da vještine koje tradicionalno imaju pretvaraju u proizvod s kojim zarade novac. Financiram ih iz proračuna, druže se, putuju, imaju prostorije, imaju, što je najvažnije, “papir” da su prošle edukaciju i imaju znanje. “Ženske ruke” su primjer ideje koja je ostvarena i koja je zaživjela, a osnažila je položaj žena.
Kako biste opisali stanje u Zagrebačkoj županiji, u odnosu na druge hrvatske županije?
Zagrebačka županije je velika i bogata. Ne želim upadati u fraze pa reći kako je bogata i zemljom, i ljudima i ljepotom, tradicijom iako je to sve istina. No, problem je što zbog neprepoznatljivosti ne razumijemo što Županija jest. Kao tijelo odgovorna je za ceste, obrazovanje, zdravstvo, otpad. Dosadašnja vlast, a riječ je o 12 godina iste strukture, nije obavila sve što je trebala i morala. U 21. stoljeću kućanstva nemaju civilizacijski minimum, ali imaju desetljeće obećanja! Možda se nekom iz Zagreba ne čini problematičnim, ali prijevoz jest ogroman teret i guši prokrvljenost županije na dnevnoj bazi. Ili, jednostavnije, djeca moraju putovati u škole, gimnazije, na fakultete, u glazbene škole i to maminim, ili tatinim autom, autobusom i tramvajem do Zagreba. Ili mi “veliki” na posao. Integrirani prijevoz je jedna karta za sve vrste prijevoza. Povezanost županije je ključna i to je veliki i prvi projekt na kojem ću raditi. Nema ni jednog projekta koji je ostvaren, ali mnogo je njih započetih. To je sramota! Ništa se nije napravilo da se povuku sredstva iz EU fondova čak ni kada nas je kriza sve pogodila i kada je svaki novac dobrodošao. Pogrešnom politikom, parcijalnim rješenjima, neprihvatljivim ruralnim razvojem, svjetlosnu smo godinu daleko od mjesta na kojem bismo trebali biti. Projekt koji je pokrenula Zagrebačka županija ne postoji. Niti jedan.
Obilazite teren, sigurno već dobro znate tko su Vaši budući glasači, kojoj se skupini najviše obraćate?
Svima koji žele da nam je bolje, da je uređeno, organizirano, izgrađeno, završeno. Ženama koje su domaćice, ženama koje su ostale bez posla i ostale su ugrožena skupina. Mladim ljudima kojima želim da ostanu “doma”, ali s uvjetima za normalan život, kroz subvencije, kroz projekte vezane za poljoprivredu. Poljoprivrednicima koji ne mogu izaći iz svoje kuće nakon prve kiše i dovesti svoje proizvode do obližnje tržnice, jer su ceste u katastrofalnom stanju. Proizvođačima voća i povrća koji hrane Županiju i Zagreb, ali nemaju uvjete kakve trebaju imati. Nemaju hladnjače. Imaju Distributivni centar u prvoj fazi, nedovršen i opterećen kreditima. Potom, radnicima, obrtnicima, OPG-ima. Svima. Nije fraza kada kažem kako je meni svaki čovjek bitan, svaki put, pločnik, cesta, škola. To su sve djelići koji stvaraju sliku Zagrebačke županije. Kampanja je personalizirana, a to je meni, kao lokalnoj političarki sa konkretnim rezultatima, razlog da vjerujem kako mogu računati na podršku i mladih i starih, i lijevih i desnih, domaćica i poslovnih žena, svih.
Kada razgovarate s ljudima, što Vam kažu, koji su im najveći problemi i što očekuju od Vas?
Uvijek su to isti problemi i već sam ljuta. Zato sam i krenula u kampanju. Ceste, prijevoz, škole… Razočarani su. Svaki puta mi kažu; zvali smo Županiju, poslali pismo mail, pitali, molili. Nikada im nije dogovoreno. Osim kada je kampanja. Nakon kampanje opet sve padne u zaborav. Problem ruralnog razvoja jedna je od velikih rana. Dosadašnja vlast ne reagira na upite, nominalno ima tijela, ali ne i rezultate. Ljudi su, s pravom, ljuti, razočarani i ne vide izlaz. Ja im ga nudim.
Zašto su koalicije na nacionalnoj razini drugačije od onih na lokalnoj pa su građani često zbunjeni, jer im se čini da u konačnici, zapravo, svi koaliraju sa svima?
Stvar je i u odnosu snaga u gradovima i općinama, kako je gdje koja stranka zastupljena, ali je važno i ono na čemu inzistiram kao načelnica u svojoj općini. Sposobni i pametni ljudi su važni, a ne pripadnost stranke. Znam da će mnogi sada okrenuti očima, ali tako funkcioniram. Važno je da se posao napravi, da se projekt ostvari. Građani kod izbora lokalnih političara, bilo u vijeća, ili na izvršne funkcije župana, gradonačelnika i načelnika sagledavaju svoju lokalnu sredinu kao autonomno područje biranja, odlučivanja i prosperiteta. U takvim uvjetima nije im toliko važno je li neka koalicija „neprincipijelna“, već im je fokus usmjeren prema projektima koje im pojedini političari ili koalicije nude. Mislim da će takvih koalicija biti sve više i ne vidim u tome ništa loše.
Kao mlada žena, kako uspijevate uskladiti obitelj i bogatu profesionalnu karijeru?
U odnosu na naše mame, ili bake život je brz. Puno radim, imam puno obveza, često sam “na terenu”, ali vrijeme koje provodim s djecom, sinom i kćerkom uvijek je najdraži dio dana. Znate i sami da je svaka žena na dva posla, onom koji joj je profesija i onom kod kuće. Čeka i mene rublje, kuhanje, kolači, zadaće. Stigne čovjek sve kada se organizira. Pomažu mi muž, bake i djedovi. Ne kažem da je lako, ali se ni ne bunim. Takav je tempo danas. Meni je važno da je doma sve u redu, sređeno, da sa svojom obitelji imam zajedničko vrijeme. To mi puni baterije i daje snagu. Stvarno nije floskula, ali kada pogledam klince odmah imam neku dodatnu energiju. Moj dobro obavljen posao kao načelnice, županice i njima će dati dobar život.
Zastupnica ste SDP-a i u Hrvatskom saboru. Čime ste se do sada najviše bavili u svom radu, koje teme Vas najviše zanimaju?
Mnogo je toga. Sretna sam što sam mogla, kao zastupnica neke stvari pokrenuti, neke ostvariti. Ponosna sam na “Ženske ruke”. U Mostarima je godinama bila stara županijska škola i na moju inicijativu data je Udruzi za Down. Danas je to “Kuća za kućnu sreću”, životna i stambena zajednice za odrasle osobe s autizmom. Baš smo nedavno, povodom obilježavanja Svjetskog dana svjesnosti o autizmu, imali akciju darivanja i sadnje novih sadnica drveća i ukrasnog bilja pod nazivom „Jedno stablo za autizam“ u parku. Ovo ne govorim kako bih ispala humanitarka, već mi je važno da svaki stanovnik Županije ima jednak tretman, bez obzira na spol, stavove, uvjerenja, nacionalnost, zdravstveno stanje. Profesorica sam povijesti pa me zanima i obrazovanje, školstvo, ali i kultura, očuvanje tradicije, spoj tradicije i modernog, uvođenje naše bogate kulture u 21. stoljeće i upoznavanje Europe s ogromnim nasljeđem koje imamo.
U Saboru obnašate dužnost članice Odbora za zaštitu okoliša i prirode , Odbora za obitelj, mlade i šport te Odbora za Hrvate izvan Hrvatske. Je li iznimno zahtjevno, kako uspijevate stići ispuniti sve te obaveze?
Stvar organizacije, opet. Ne znači da sam svaki dan u Saboru. Ali, svaki sam dan na poslu, u općini kao načelnica. Sada je kampanja i dani su prepuni događanja. Ponekad sam navečer umorna, kao što bi bio bilo tko na mom mjestu. Ali, imam želju, imam snage, imam znanja, imam viziju, znam kako pretvoriti ideju u realizirani projekt. Imam iskustvo jer sam bila najmlađa saborska zastupnica. Od malena sam naučila puno raditi, a jer sam putovala u Zagreb u školu i dobro organizirati svaki sat u danu. Sad samo pratim ritam. (smijeh). A tu je i moj muž, obitelj i sve štima.
Može li po Vašem mišljenju Sabor uopće biti učinkovit?
Moje mišljenje je da Hrvatski sabor jest učinkovit. Ali, pitate li može li biti učinkovitiji – može. Svjesna sam da je, možda zbog najgledanijeg i najnapetijeg dijela, prijenosa Aktualnog sata, stvorena pogrešna slika o Hrvatskom saboru kao areni u kojoj se neprestano svađamo. Međutim, obiluje i konstruktivnim raspravama svih zastupnika. Hrvatski sabor nisu samo sjednice koje se emitiraju na televizijskim postajama, već je tu 26 radnih tijela, klubovi zastupnika. Tu se radi, nije vidljivo na televiziji ali se radi. Znam da iz položaja čovjeka koji radi osam sati, a danas i više, poluprazna dvorana izaziva jad kao i svi napisi o velikim plaćama. No, to je stvar svakog zastupnika, koliko radi i koliko želi raditi. Svaki saborski zastupnik ima pravo predlaganja zakona, i iza toga stoji veliki posao i trud i zalaganje a, ovisno o tome, i rezultate. Nisu svi zastupnici jednako vrijedni, ali to ne znači da naš parlament nije učinkovit.
