Jugoslavenski “gastarbajteri” su svoj teško zarađen novac polagali na račune u Ljubljanskoj banci koja je štediše privlačila visokim kamatama (od 7,5 posto naviše) i državnim jamstvima. A onda je došao rat. Bivše štediše više nisu mogle do svog novca. Sada je troje njih izvojevalo prvu pobjedu. I to pred Europskim sudom za ljudska prava u Strazburu. Zastupa ih njemački odvjetnik Peter Mattil, javlja DW.
DW: Što konkretno znači presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u korist troje štediša stare Ljubljanske banke i Invest banke iz Beograda, u kojoj se navodi da im se mora isplatiti ukupno 200.000 DM pretvorenih u euro, plus visoke kamate za sve protekle godine i odštetu za nanesenu bol u visini od 4.000 eura po osobi?
Peter Mattil: Devedesetih godina su te banke, koje su prethodno pokrenule deviznu štednju i uzele od štediša milijarde, odbile isplatiti im njihove ušteđevine. Tako su ove banke osnovale nove banke, preuzele i prebacile na njih imovinu, ali ne i obveze isplate devizne štednje. U slučaju Ljubljanske banke koja je sav kapital prebacila na Novu ljubljansku banku to je uslijedilo uz podršku novoosnovane države Slovenije, isto kao što je Invest banka u Beogradu imala podršku Srbije. Stoga je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu ustanovio tešku povredu Konvencije o ljudskim pravima, jer je štedišama oduzeta njihova ušteđevina. Za troje štediša koji su podnijeli žalbu ova presuda znači da mogu zatražiti svoj novac od država Slovenije i Srbije. Hoće li ove države to dobrovoljno učiniti, to ćemo još vidjeti.
Moraju li sada nasljednice Ljubljanske i Invest banke isplatiti novac štedišama u čiju je korist presuda izrečena?
Ovom presudom štediše ne mogu dati nalog sudskom ovršitelju da naplati novac. Sud za ljudska prava donosi samo načelne odluke. Ukoliko Nova ljubljanska banka ili banka u Srbiji ne budu isplatile staru deviznu štednju onima koji su dobili proces u Strasbourgu, oni moraju pronaći drugi način da dođu do svog novca. To znači da oštećene štediše moraju ponovo pokrenuti sudski postupak ili obratiti se Europskom vijeću koje mora onda povući konzekvencije.
Mattil: “Srbija i Slovenija moraju poštovati presudu u Strasbourgu”
U kojem slučaju oni mogu podnijeti tužbe pred njemačkim sudovima?
Mi, dakle moj odvjetnički ured, zastupa niz klijenata koji su živjeli u Njemačkoj sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih godina. Oni su u to vrijeme ovdje u Münchenu pozivani i vrbovani reklamnim kampanjama da otvore štedne knjižice Ljubljanske banke i uplaćuju novac. U njemačkom zakonu postoji precizan propis po kojem takav štediša ima pravo voditi proces u Münchenu. Dakle sve štediše mogu podnijeti tužbu u onim mjestima u kojima su tada živjeli i gdje su otvorili štednu knjižicu.
Što ova presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu sada konkretno znači za stotine tisuća ostalih deviznih štediša koji nikako da dobiju svoj novac?
Oni moraju krenuti u sudski postupak. Ako se odluče na podizanje tužbe u Münchenu, onda Sud mora uzeti u obzir odluku Europskog suda u Strasbourgu. To znači da, shodno presudi u Strasbourgu, Slovenija štedišama mora isplatiti stare devizne pologe. To je pravno-činjenično stanje. Njemačka je obvezna provoditi presude Europskog suda za ljudska prava. Uostalom, Slovenija i Srbija, odnosno sve države koje su pristupile Konvenciji, također moraju poštovati presudu u Strasbourgu.
Oštećene štediše moraju postaviti zahtjev za povratom novca
Znači li to doista da se i stotine tisuća drugih štediša sada mogu opravdano nadati da će jednoga dana doći do svog novca?
Svakako. To je sada opravdana nada. Pritom ne mislim da će sada Srbija i Slovenija poslati pisma na adrese stotina tisuća oštećenih i reći im da postoji presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu i da shodno tome pošalju svoj broj bankovnog računa kako bi im mogli vratiti novac. Ne, to sigurno neće učiniti. Zato svaki štediša mora preuzeti inicijativu, pismeno se obratiti vladama Slovenije i Srbije, te zahtijevati povrat svog novca. Ako se ništa ne dogodi, dakle ako ne dobiju novac, oni onda moraju pokrenuti sudske procese i podići tužbe. U Njemačkoj to mogu učiniti oni koji su u to vrijeme u ovoj zemlji radili kao gastarbajteri i njihova tužba ima dobre šanse s obzirom na obvezujuću presudu Suda za ljudska prava u Strasbourgu.
Kako se uopće moglo dogoditi da je država Slovenija, koja je u međuvremenu i članica EU-a, bez obzira na sva jamstva za pologe, sve ove godine mogla odbijati isplatu stare devizne štednje?
To se nije smjelo dogoditi. Država je jamčila za pologe. Kada se Jugoslavija raspala na pojedinačne države, oni su razmislili što napraviti s tim novcem jer su znali da će štediše doći i tražiti svoj novac. Onda su uz pomoć vlade čak zakonski zaštitili Novu ljubljansku banku od tužbi. To je užasavajući postupak, po mom mišljenju prava zavjera i kriminalno djelo. Jer oni su Ljubljanskoj banci oduzeli sve što je posjedovala, tako da ljudi ništa ne mogu podići. Istovremeno su svu imovinu prenijeli na Novu ljubljansku banku, koja je štedišama stalno govorila da ona nije pravni nasljednik stare Ljubljanske banke i da im stoga ne može isplatiti ušteđevine.
“Slovenija je prekršila niz propisa”
Ali Slovenija je u međuvremenu članica EU-a. Kako joj je uspjelo sve to izvesti i pored strogih europskih zakona koje mora poštivati?
Postoji niz europskih propisa koji se odnose na zaštitu potrošača. I te propise je Slovenija prekršila.
Predstavnici Ljubljanske banke stalno su govorili štedišama da je novac nestao u Beogradu i da pitaju Miloševića što je s njihovim ušteđevinama. Kako Vi to komentirate?
Mi samo znamo da je Ljubljanska banka čak i 1993. godine vrbovala štediše i da je napismeno tvrdila, a mi posjedujemo taj dokaz, da raspolaže imovinom od više od milijardu dolara. K tome još treba dodati nekretnine, štedionice i sve drugo. Sve je to 1994. godine prebačeno na Novu ljubljansku banku. Mi imamo obračune obje banke, Ljubljanske i i Nove ljubljanske banke, koje je potpisala jedna te ista osoba. Činjenica je da je Ljubljanska banka imala imovinu. Da nije, onda bi bila morala pod stečajni postupak, a Nova ljubljanska banka bi morala početi od nule. Ali to nije bilo tako. Imamo i dokaze da je Ljubljanska banka 1993. čak primala nove pologe štediša, iako je te iste godine u tijeku već bilo osnivanje Nove ljubljanske banke i prebacivanje novca iz stare u novu banku.
Koje konkretne korake sada mogu poduzeti ostale oštećene štediše, s obzirom da mnogi od njih koji su podigli žalbe pred sudovima u zemljama bivše Jugoslavije nisu uspjeli doći do svog novca?
Oni ih mogu poduzeti i u Njemačkoj ako su u vrijeme otvaranja štednje tamo živjeli. A to je, prema mojoj procjeni, slučaj s većinom štediša. U roku od nekoliko mjeseci nakon podizanja tužbe oni će dobiti termin pred sudom, a onda i presudu. Za BiH vam ništa ne mogu reći jer ne znam kakva je tamošnja procedura. Znam samo da su mnogi to pokušali pred sudovima u zemljama bivše Jugoslavije i da nisu uspjeli. Stoga im je možda i pametnije voditi parnicu u Njemačkoj. A oni koji su u vrijeme otvaranja štednje živjeli u Zürichu, Beču ili u Francuskoj, svakako mogu tamo pokrenuti proces.
A što je s onima koji nemaju novca za sudski proces?
Moramo vidjeti što se tu može učiniti. Neki imaju osiguranje koje pokriva troškove vođenja parnica. Postoji i novčana pomoć za vođenje sudskog procesa, rješenje se uvijek može pronaći.
