Neki slučajni i neupućeni prolaznik koji bi se ovih dana zatekao u okolice zgrade Croatia Airlinesa lako bi mogao pomisliti kako je dio zaposlenika te aviokompanije na nekoj masovnoj pauzi, a koju su odlučili provesti vani na Suncu, odnosno, ispijajući kavu na terasi obližnjeg restorana.
Takav zaključak eventualno pobija pogled na transparente i reflektirajuće prsluke kojima stjuardese i piloti Croatia Airlinesa poručuju da su u štrajku, naravno, ako bi se taj slučajni prolaznik na mjestu događaja zatekao baš u trenutku kada „štrajkaši“ prave krug oko zgrade Uprave, fućkaju i mašu transparentima. Ipak, za takav bi prizor pred zgradom CA trebalo provesti pola dana, ili više, obzirom na malu frekventnost ovih demonstracija.
U dugim pauzama između akcija „štrajkaši“ vrijeme krate odmarajući se na okolnim zelenim površinama, a većina se povremeno zaputi i u obližnji restoran, kako bi se okrijepili kavom, sokom, ili nekim obrokom. Štrajk, kao legitimno pravo radnika da se bore za svoja prava, nitko ne smije, niti može osporavati, ali „nastup“ stjuardesa i pilota Croatia Airlinesa daleko je od uobičajenih prizora štrajka očajnih zaposlenika koji se bore za svoju egzistenciju.
Takvih je autentičnih štrajkova, da ih se tako nazove, u Hrvatskoj bilo jako puno i nesumnjivo će ih jednako tako puno biti i u budućnosti, a pored njih se ovakva akcija dijela zaposlenika Croatia Airlinesa doima nevjerodostojnom. Primjerice, ukoliko se štrajk sindikata pilota i stjuardesa CA usporedi sa štrajkom zaposlenica Kamenskog, kao i razlozi kojima su ove dvije akcije bile potaknute, tada postaje jasno kako su ta dva slučaja zapravo neusporediva.
Radnice Kamenskog, propalog tekstilnog diva, štrajk nisu započele kako bi se izborile za veće plaće, kao što je to slučaj s pilotima i stjuardesama CA, nego stoga što plaću nisu vidjele pet mjeseci. Pri tome ne treba posebno isticati kako su visine plaća i sami uvjeti rada ovih žena bili daleko niži od onih na koje se piloti i stjuardese danas žale. Kada su zaposlenice Kamenskog štrajkale, bio je to očajnički pokušaj da se izbore za svoju egzistenciju i da javnost upoznaju sa činjenicom kako doista nemaju od čega živjeti i kako su udarile u zid, bez ikakve alternative. Štrajkale su glađu, dane i noći provodile ispred svojih radnih mjesta, nisu bile glasne, nisu se namještale za televizijske kamere, a njihova je očajnička akcija potresla mnoge koji su sve to pratili putem medija.
Stjuardese i piloti Croatia Airlinesa danas štrajkaju s osmijehom, bez suza i vidne zabrinutosti, mnogi od njih trude se izgledati lijepo za televizijske kamere, a kad se od svega toga umore sjednu na kavu, ručak, ili odu svojim kućama i obiteljima. Stoga niti ne čudi ukoliko ih netko ne može shvatiti ozbiljno, odnosno, ako njihov štrajk u očima drugih gubi na autentičnosti i opravdanosti.
Sigurno je kako u Hrvatskoj, gdje su uvjeti života za mnoge ispodprosječni, gdje gotovo 360.000 ljudi nema posao i gdje se dnevno zatvara na desetke tvrtki i obrta, solidarnosti s onima koji traže više ne može baš svakome biti prihvatljiva solucija.
