Kao nikad do sada u novijoj povijesti, ova epidemija, ali i uvijek kada su u pitanju sve velike krize, katastrofe i krizna stanja, kod ljudi izazove i oni pokažu sve najbolje i najgore osobine. Kod dijela ljudi upravo su te situacije izvukle iz njih sve najgore društvene i ljudske osobine – licemjerje, laganje, sebičnost, dvostruka mjerila i standarde, ali i bahatost, a sve kako bi ti isti zadovoljili svoje partikularne interese.
Još i gore, dio onih koji su na nekom obliku funkcije, najčešće političke, ali i neke druge upravljačke, potpuno su izgubili svaki dodir sa stvarnošću, svojim pravima, ali još i više obvezama prema društvu, potrebama građana i onom što se događa u stvarnom životu. I to ne bi bilo preveliko iznenađenje da je riječ o sporadičnoj pojavi, a ne o sve raširenijoj pojavi koja uzima i sve više maha u društvu. Sažeto rečeno, u vremenu kada se traže načini izlaza iz sveopće gospodarske, ali i društvene krize te novi modeli razvoja gospodarstva i društva, ne samo u Hrvatskoj, nego u većem dijelu svijeta, rodila se jedna potpuno nova kriza – globalna kriza nejednakosti.
Za sve ne vrijede ista pravila
Upravo to da za sve ne vrijede ista pravila, sve više se potvrđuje svakim danom. Pa tako uvijek postoje oni jednakiji koji se baš u ključnom trenutku nađu na pravom mjestu u pravo vrijeme da u vrijeme nestašice, prime dozu spasonosnog cjepiva – „da se ne baci“, da pojedu ručak – „da se ne baci“, da se slučajno nalaze u zakonom zatvorenim lokalima na – „obiteljskim druženjima“, da uživaju i banče po „klubovima“ kada svi moraju biti u karanteni. I nevjerojatno postoji i velika većina onih drugih, običnih smrtnika i građana, starijih, kronično bolesnih, gladnih, siromašnih i onih u potrebi, koji se eto nitko od njih nije mogao zateći u to vrijeme i na tom mjestu!
Nevjerojatno kako neki imaju sreće u životu da osim što su moćni, poklope im se i takve slučajnosti i to baš onima koji to uglavnom ne zaslužuju ili bar tada ne zaslužuju! I još se opravdaju, smišljaju razloge, izgovore i zamislite, zbog toga ih nije ni sram! Zanimljivo je kao, u sličnom kontekstu, za neke ne treba provjere kvalifikacija i sposobnosti kako bi se zaposlili u tvrtkama od vitalnog interesa za Hrvatsku, premda su zbog sumnjivih poslova i aktivnosti bili prisiljeni dati ostavke.
Nevjerojatno kako je za neke, unatoč svemu spomenutom, lako doći na čelo tvrtke koja je u većinskom vlasništvu mirovinskih fondova – koji bi trebali brinuti o tome kako ostvariti najbolji prinos za naše mirovine, a ne dodvoravati se politici i političarima i kako je baš ta osoba najbolji kandidat za to radno mjesto. Pa ako je to tako, ne vidim razlog zašto takva osoba, s takvim kvalifikacijama i sposobnostima, ne bi pobijedila na međunarodnom javnom natječaju?!
Nevjerojatno kako svi obični građani i smrtnici moraju prolaziti nekoliko krugova razgovora i psiholoških testiranja za bilo koje i najmanje plaćeno radno mjesto, a kako neki i za direktorsko mjesto na čelu tvrtke koja upravlja milijardama ne treba ništa osim uvjerenja politike da je ona najbolja za to radno mjesto.
Je li im neugodno?!
Kratak odgovor je, nije! Mislim da bi predugo trajalo kada bih želio napisati u kojim sve slučajevima ne vrijede ista pravila za sve, ali još je poraznije da se upravo dio onih koji postavljaju pravila i zakone, toga i ne drže, nego baš suprotno – uobličavaju ta pravila i tumače ih kako njima odgovara. I dok to rade, čak im nije neugodno i još izmišljaju razloge zašto su to „morali“ učiniti i kako je to potrebno učiniti zbog viših interesa i dobrog za sve nas. Ili jednostavno prebacuju lopticu odgovornosti na druge…
Zanimljivo je bilo u ovih godinu dana gledati primjenu dvostrukih standarda na svakom koraku od onih lokalnih do globalnih primjera. No, zadržimo se na trenutak na onim lokalnim… Zanimljivo je bilo vidjeti kako za neke skupove vrijede, a za neke ne vrijede epidemiološka pravila, kako neke političke stranke napada, a druge su imune na viruse, kako baš u neke prostorije virus rado ulazi, a u druge nikako ne dolazi, iako su potpuno iste, kako nešto nije kriminal ili prestup, samo zato što pripadaju nekoj stranci ili interesnoj skupini, a kako u drugom slučaju i za puno manje stvari ljudi završavaju kažnjeni i u zatvoru. A uz sve to, zanimljivo je kako ti isti, točno i najbolje znaju što je u našem interesu ili što treba biti u višem interesu kada troše novac koji prikupe od svih nas, običnih građana. A baš bi oni trebali služiti za primjer što i kako nešto ne bi trebalo raditi.
Političari moraju građanima odgovarati za svoje postupke
Gotovo nestvarno je da u ovo vrijeme moramo o tome govoriti, ali čini se da dio političara nikako ne želi shvatiti i prihvatiti činjenicu da je davno prošlo vrijeme velikih vođa, careva, kraljeva, faraona i dvostrukih standarda koji su tada bili uobičajeni, te da oni koji su plaćeni novcem građana i izabrani od tih građana, upravo tim istim građanima moraju i odgovarati.
Bilo bi dobro da dio političara koji će se u tome vrlo lako prepoznati, za početak prestanu podcjenjivati inteligenciju svih nas i da misle da ćemo bez našeg kritičkog promišljanja prihvatiti njihovu informaciju da za sve vrijede ista (epidemiološka) pravila, ali naravno dobro podešena prema određenim događanjima ili interesnim skupinama.
Bilo bi odlično i da prestanu podcjenjivati našu inteligenciju i da svi oni koji upravljaju javnim novcem (novcem građana), prestanu to predstavljati kao svoj novac, nešto što oni daju (kao u slučaju mnogih u izvršnoj vlasti, pa do gradonačelnika nekih gradova) i razbacivati se s novcem kao da su ga oni zaradili i eto sada ga tako filantropski dijele okolo. Kada će shvatiti da je to novac svih građana i poduzetnika kojim bi svi ti spomenuti, samo trebali dobro i pametno upravljati i tako ga raspoređivati, a ne dijeliti kao da je to njihov novac podignut iz bankomata.
Kriza nejednakosti je globalan problem
Jedan posto ljudi posjeduje bogatstva kao i preostalih 99 posto čovječanstva, a upravo oni uz političare upravljaju sudbinama sviju nas. Već samim tim podatkom jasno je da je kriza nejednakosti globalan problem. Posljedice zdravstvene i ekonomske krize u posljednjih godinu dana, koja je potpuno poremetila gospodarske tokove, uz krizu iz 2008. godine samo je zabila čavao u lijes propadanju srednjeg sloja stanovništva, smanjivanju radničkih prava i plaća, smanjenju kvalitete zaposlenih u javnom sektoru te je dovela do rastućeg siromaštva i raseljavanja stanovništva.
Ono što su možda i najdugoročnije posljedice svega toga je da je rastuća nejednakosti dovela do koncentracije političke moći, do slabog korištenja ljudskih resursa, do političkih i ekonomskih nestabilnosti. I to možemo primijetiti i vidjeti na svakom koraku, ne radeći ni empirijsku anketu.
Dovoljno je samo otvoriti oči, naćuliti uši i osvrnuti se oko sebe, svojih prijatelja, običnih ljudi, koji svakodnevno teško, vrijedno i mukotrpno zarađuju svoj novac. To ne može i ne smije biti tako! Demokracija, a i moderno društvo postoji kako se to više nikad ne bi u povijesti ponavljalo i događalo. Svi oni koji odlučuju, a tako se ponašaju, trebali bi znati – (znam, nećete vjerovati, ali mi prepoznajmo i znamo kada to radite) da ne mogu uvijek znati što je najbolje za nas i imati pri tome dvostruke standarde za sebe i sve ostale te ih prilagođavati kako im to paše.
I dok manjina upravlja i odlučuje…
Unatoč činjenici da moćni i manjina ipak o većini odlučuje, gledajući iz svog mikro svemira, mislio sam da ću se osjećati bolje ako ta razmišljanja podijelim s vama, ali zapravo sam shvatio da se i dalje osjećam nemoćan, tužan i pitam se do kada će čovječanstvo moći tako. Također, pitam se koliko toga i što se sve treba dogoditi kako bi se promijenilo dosadašnje ponašanje ljudi i što je sve potrebno kako bi naš mikro i makro svijet postao bolje i pravednije mjesto. Pitam se što je sve potrebno kako bi naše male i kratke živote proživjeli što bolje, ljepše i sretnije. I to, napominjem, bez namjere da govorim o utopijama i da idealiziram neke politike, neko sadašnje ili moguće buduće društvo ili uređenje.
I gledajući sve to što se događa, pa i u proteklih godinu dana, a što je ponovno na površinu iznijelo ono najbolje i najgore od ljudi, ne mogu se ne zapitati je li ovo što se u svijetu događa slučajno, ili je možda upozorenje te posljednja opomena i poruka da smo stvarno kao ljudi pretjerali. Zanimljivo bi bilo vidjeti kako bi na sve to što si kao ljudi međusobno radimo, pa i što radimo životinjama, biljkama i općenito prirodi, na jedinom poznatom planetu na kojem možemo živjeti, gledali neki drugi koji to nemaju i koji bi objektivno procijenili što smo zbog toga ponašanja zaslužili. I umjesto da jurimo i tražimo gdje bi sve i na kojim planetima, mogli u nemogućim uvjetima začeti život, možda bi za početak trebali razmišljati kao prestati uništavati ovaj jedini na kojem živimo. A ostaje nam i nada da će u svijetu prevladati razum i kao što se već to događalo u svijetlim trenutcima ljudske povijesti, oni koji ga vode, ipak iskoristiti napredak i znanstvena dostignuća u pozitivnom smjeru te prestati se ponašati pohlepno, oholo, bahato, sebično i licemjerno, često i nedostojno toga što imamo.
Optimistično, uvjeren sam da ljudi trebaju, moraju i zaslužuju drugačije i bolje. Sada kada je teško vrijeme, sigurno ne zaslužuju ono što im je servirano – licemjerje, laganje, sebičnost, dvostruka mjerila, ali i bahatost političara. Sada građani, više nego ikad, zaslužuju bolje, pravednije i istinu, sada je baš pravo vrijeme za to!
Tomislav Cerovec
Executive Editor at Croatian Radio-Television/ Media and crisis communication expert
