Višegodišnja teška ekonomska kriza i smanjivanje socijalnih prava (i) u Hrvatskoj opterećuju većinu stanovništva, no jedna od najosjetljivijih društvenih skupina pritom su svakako umirovljenici. Posebno to dolazi do izražaja kod onih, koji su iz nekog razloga prisiljeni zatražiti smještaj u umirovljeničkom domu. Bez namjere da problematičnost ovdje pripišemo svima ili bar glavnini takvih ustanova, zabilježili smo nekoliko gorih primjera u njihovu radu, odnosno svjedočanstava o tome iz prve ruke.
Prijavili slučaj pučkom pravobranitelju
Prva naša sugovornica – čiji je otac nakon dva dana smještaja indignirano napustio dom umirovljenika – nije željela da joj otkrijemo identitet. Do kontakta s njom smo inače došli preko Portala za treću dob “Dug život”. Prošlog ljeta oni su doživjeli, prema njezinim riječima, šokantno iskustvo u jednoj privatnoj instituciji, a sve je u međuvremenu prijavila i pučkom pravobranitelju. Zamolila nas je da ne navodimo niti ime dotičnog doma, jer se plaši eventualnih budućih neugodnosti.
Ovako teče njezina priča: “Već druge večeri, tata se morao usprotiviti medicinskoj sestri koja mu je na silu htjela dati nepoznat lijek – zacijelo sedativ – mada mu liječnici nikad nisu propisali ništa slično. Osoblje je pozvalo hitnu pomoć i policiju, pa ga bez ikakvog temelja optužilo za fizički napad na sestru. Vlasnica doma zatražila je potom od mene da ga pošaljem na psihijatrijsko promatranje, ali mi nije dala na uvid video-snimku incidenta; u sobi se nalazi kamera. Nakon toga napustili smo dom”.
Prebijanje krizom
Drugi slučaj odnosi se na državni Dom umirovljenika “Maksimir” u Zagrebu, a ispričao nam ga je dr. Srećko Božičević, inače čuveni hrvatski speleolog, koji tamo živi posljednjih pet godina. On je ionako već javno govorio o svom iskustvu, pa mu nije smetalo da objavimo njegovo ime. “Pokušavao sam probleme riješiti i sudski, no zasad mi to nije uspjelo. A posrijedi je u prvom redu sustavno nastojanje da se teret štednje uslijed krize, prebije preko naših staračkih leđa”, rekao je dr. Božičević za Deutsche Welle.
On tvrdi da se, primjerice, smještaj u garsonijerama već neko vrijeme naplaćuje po cijeni apartmanskog, da se tome pridodaju razna dodatna plaćanja za hranu i korištenje televizora, dok im je obskrba toaletnim papirom i sapunom – ukinuta. Na pritužbe upravi, kaže, sugerirano mu je da potraži neki drugi smještaj. Ali, on to zbog besparice nije u mogućnosti, niti želi samo tako odustati od borbe za svoja prava, onako kako on to vidi ispravnim.
Štednja (ne) obara kvalitetu
Povodom njegovih pritužbi, kontaktirali smo i ravnateljicu te ustanove Jasminku Dlesk Božić. “Smanjenjem državnog proračuna Republike Hrvatske, smanjen je i proračun Doma Maksimir”, odgovorila nam je ona, “što nas je prisililo na provođenje određenih mjera štednje i racionalizacije potrošnje strogo u okviru propisanih normativa, a koje nisu utjecale na razinu kvalitete usluga i u skladu su sa svim zakonskim propisima. Dom Maksimir u svom smještajnom kapacitetu nema garsonijere već apartmane, a cijene bilo koje vrste smještaja donosi Osnivač Doma – Grad Zagreb.”
Najbolje je kad čovjek može sam, ali što kad više ne ide?
Dom je neprofitna javna ustanova socijalne skrbi, saznali smo od ravnateljice, a u kojoj korisnici ne plaćaju stvarnu ekonomsku cijenu usluga, već se razlika između cijene koju plaćaju korisnici Doma i stvarne ekonomske cijene podmiruje iz državnog proračuna RH. Pritom se, po njezinim riječima, cijene usluga nisu mijenjale od 2008. godine, dok dodatnih plaćanja za hranu i korištenje TV prijemnika uopće – nema.
“Prije potpisivanja ugovora korisnici su upoznati s nazivom stambene jedinice u koju useljavaju, cijenom usluge smještaja, kao i činjenicom da je cijena usluge smještaja promjenjiva kategorija. Svi korisnici imaju organizirane usluge koje i dobivaju, a u skladu su sa ugovorom o smještaju u Dom, te propisima i aktima socijalne skrbi koji reguliraju djelokrug rada domova socijalne skrbi”, riječi su Jasminke Dlesk Božić.
Kraj svake borbe
Treći naš primjer zvuči pesimističnije, budući da umirovljenica od koje smo čuli za njezin udes, više niti ne nalazi prostora za ma kakvu borbu. Riječ je o privatnom domu, a obzirom na to da su ona i njezin 91-godišnji suprug još tamo, ona pogotovo nije željela da objavimo ikakve konkretne podatke o njima. Dojam je da smo to svjedočanstvo čuli isključivo zato što je bar tako mogla nekome ispričati što im se dogodilo i što im se događa, a bez nade da će se to promijeniti.
Sve je počelo kad je taj onemoćali bračni par lakomisleno prepisao svoju imovinu, kuću i ušteđevinu, malenom privatnom domu koji se javno reklamirao u tom pogledu. Sklopili su ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, koji je verificiran kod javnog bilježnika, gdje im je ugovor pročitan, ali ne i pojašnjen. Da im ga je imao tko objasniti, znali bi da takvim ugovorom – za razliku od onog o doživotnom uzdržavanju – smjesta ostaju bez ukupne svoje imovine, a ne tek nakon smrti.
Nemoćni, bez zaštite i bez imovine
“Sve bi to još bilo i nekako podnošljivo da je odnos prema nama u domu iole ljudski”, žali se naša očajna sugovornica, “ali nije, naprotiv. Bili su laskavi dok nismo potpisali, a sada su grubi i prema meni i prema mom nepokretnom suprugu. Odnose se izrazito podcjenjivački i uvredljivo, kao i prema drugim stanarima. Hrane nas jako loše, a ja se nemam komu obratiti za pomoć. Više nemam novca ni za što, dok supruga ne mogu ostaviti samog niti da odem na operaciju koju odlažem koliko mogu. Život nam se pretvorio u pakao.”
Prava u starosti
Sporazum koji je nju i njezinog supruga tako skupo stajao praktički je nemoguće razvrgnuti bez dokaza o maltretiranju. U realnim okolnostima, to gotovo nikom ne uspijeva. No korisni se pravni savjeti o situacijama u koje najčešće dospijevaju umirovljenici koji su ostali bez podrške obitelji, mogu naći na stranicama specijalizirnaih udruga, poput “Udruge za zaštitu i promicanje prava ljudi treće životne dobi”.
Stoga ne čudi šutnja i očita ustrašenost, kao reakcija umirovljenika koji smatraju da su im uskraćena osnovna prava u zakupljenom domskom smještaju, i zbog čega smo, uostalom, relativno dugo tražili adekvatne sugovornike. Izgleda kako je to naročito kritično u dijelu privatnih domova, ondje gdje su njihovi vlasnici motivirani prvenstveno imovinom budućih klijenata. To je područje gdje starost zapada u cinično stegnuti škripac između doživotnog i dosmrtnog aranžmana.
