Državna revizija, navode iz IJF-a, u svom je izvješću upozorila da razlike u visini cijene vodnih usluga nisu ekonomski opravdane, a isporučitelji utvrđuju cijene vodnih usluga po neujednačenim kriterijima.
Prema nalazu Državne revizije, cijenu vode u 2012. pravilno su obračunavala samo vodoopskrbna poduzeća u Makarskoj, Splitu, Sinju, Čakovcu i Đurđevcu.
Uz to, uočene su i velike razlike u cijenama vode, što iz IJF-a pripisuju zakonskim i podzakonskim nedorečenostima i nepreciznostima, u dijelu koji se odnosi na kriterije pri utvrđivanju troškova koje pokriva najniža osnovna cijena vodnih usluga.
Zakon o vodama, naime, određuje da se cijene vodnih usluga određuju prema načelima punog povrata troškova, socijalne prihvatljivosti i zaštite od monopola, a podzakonski akti dodatno uređuju da cijene vodnih usluga trebaju biti ekonomske i pokrivati rashode pružanja usluge. Ipak, tim aktima nije jasno uređen trošak koji bi trebao biti sastavni dio izračuna fiksnih i varjabilnih troškova, pa su njihovi omjeri različiti.
Tako je primjerice najviši fiksni dio cijene za domaćinstvo imalo društvo Ponikve d.o.o. Krk i iznosio je 48 kuna po prostornom metru, a najnižu društvo Vodovod Dubrovnik – od 4,05 kuna po prostornom metru. Tako je i ukupna cijena vode za domaćinstva na Krku bila najviša i iznosila je 52,15 kuna po prostronom metru, a u Dubrovniku najniža i iznosila je 7,48 kuna po prostornom metru.
Istodobno je najviši varijabilni dio cijene imao Zagrebački holding – podružnica vodoopskrba i odvodnja, od 10,36 kuna po prostornom metru, a najmanji velikogorička VG Vodoopskrba, od 2,28 kuna po prostornom metru.
Uočeno je i da su u pojedinim županijama cijene vode za gospodarstvo i dvostruko više od cijena za domaćinstva, kao i da primjerice privatni iznajmljivači prostora za turističku djelatnost većinom plaćaju cijenu prema uvjetima za domaćinstva, iako obavljaju gospodarsku djelatnost.
Jedan od problema je i gubitak vode, koji se, navode iz IJF-a, kreće do primjerice 78,7 posto u Vodovodu Imotske krajine d.o.o. ili 78 posto kod JP Komunalca d.o.o iz Hrvatske Kostajnice, dok Europska unija prihvatljivim smatra 15 do 18 posto gubitka vode.
Iz IJF-a ukazuju i na neke od primjera nerazboritog financijskog upravljanja, poput buzetskog Istarskog vodovoda, koji slovenskom Rižanskom vodovodu iz Kopra prodaje vodu po cijeni koja je manja od cijene koju naplaćuje domaćinstvima i drugim korisnicima, pa čak i od cijene vode za navodnjavanje. Po nižoj cijeni nego za svoje potrošače vodu prodaje i Komunalno poduzeće iz Vrgorca, i to Javnom komunalnom poduzeću Ljubuški iz BiH.
Kako bi se sustav vodnih usluga poboljšao iz IJF-a navode potrebu da se preciziraju odredbe koje se odnose na određivanje cijene vodnih usluga, ali i da gradovi i općine iz djelatnosti vodoopskrbnih poduzeća isključe druge djelatnosti, što su bili dužne učiniti do kraja 2013. godine, a kako bi se omogućilo pravilno formiranje cijena.
Pozivaju i da se preispita odnos cijena vodnih usluga za domaćinstvo i gospodarstvo, kao i da se razradi plan postupnog spajanja relativno malih vodoopskrbnih društava u veća, u cilju povećanja ekonomičnosti i ujednačavanja cijena.
