Društva koja nakon prodaje robe ili obavljanja usluga daju jamstva (garancije) kupcima za uklanjanje nedostataka i dovođenje u ispravnu
funkciju prodane robe i obavljenih usluga mogu iskazati porezno priznate troškove rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku. Preporučujemo da računovođa prije sastavljanja završnog računa:
– utvrdi daje li društvo jamstva (garancije) za prodaju robe i usluga
– utvrdi vjerojatnost nastanka troškova u sljedećem obračunskom razdoblju koji mogu nastati temeljem danih jamstava (garancija)
– iskaže rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku.
Tako bi se povećali porezno priznati rashodi, odnosno smanjila porezna osnovica.
Na što je potrebno paziti?
– rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku mogu se iskazivati samo u iznosima temeljenim na ugovorima i prijašnjim iskustvima
– rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku ne mogu se iskazivati ako postoji pravni temelj da se takvi troškovi naplate od treće osobe (primjerice: osiguravajućeg društva)
– rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku ukidaju se u obračunskom razdoblju u kojem istječu garancijski rokovi.
Sukladno odredbama članka 11. stavak 2. Zakona o porezu na dobit, priznaju se kao rashod rezerviranja za rizike i troškove na temelju zakona ili drugog propisa i rezerviranja koja su uvjetovana ugovorima (primjerice rezerviranja za troškove u jamstvenim rokovima).
Sukladno pak odredbama članka 36. stavak 2. Pravilnika o porezu na dobit, rezerviranja za troškove u jamstvenim rokovima jesu rezerviranja za troškove uklanjanja nedostataka u jamstvenim rokovima u iznosu utvrđenom na temelju ugovora i prijašnjih iskustava u svakoj djelatnosti, ako ne postoji pravni temelj da se takvi izdaci naplate od treće osobe. Rezerviranja po toj osnovi ukidaju se u poreznom razdoblju u kojem istječu jamstveni rokovi.
Pod prijašnjim iskustvima razumijevaju se uz iskustva poreznog obveznika i iskustva drugih u sličnim djelatnostima i sličnim uvjetima. Ako ih nema, tada se rashodi rezerviranja utvrđuju na temelju pretpostavljenih budućih troškova, ovisno o vrijednosti i rokovima danih jamstava.
Primjer
Društvo ALFA prodaje proizvod za koji izdaje jamstveni list na jednu godinu, temeljem članka 1073. Zakona o obveznim odnosima. Ne postoji pravni temelj da se izdaci za nastale troškove u garantnom roku naplate od treće osobe. Računovođa je izračunao udio troškova popravaka u garantnom roku u ostvarenim prihodima na temelju ranijih iskustvenih spoznaja, što je vidljivo u sljedećoj tablici:
Na kraju računovođa je izračunao prosječni udio očekivanih troškova popravaka u prihodima od prodaje proizvoda u 2005. godini: 31,038.720 kn * 0,39 posto = 121.051 kn.
Kao osnovicu za izračun realne svote rezerviranja za troškove popravaka u garantnim rokovima računovođa je iskoristio iznos ostvarenih prihoda od prodaje proizvoda u 2005. godini budući da se ne očekuje znatno povećanje prihoda od prodaje u 2006. godini. Nakon toga je temeljem direktorove odluke društvo ALFA iskazalo rezerviranja za rizike u jamstvenom (garantnom) roku u iznosu 121.051 kunu.
Učinak je navedene odluke da su se povećali rashodi te smanjila računovodstvena i oporeziva dobit u iznosu od 121.051 kunu. Odnosno, društvo je platilo manje poreza na dobit u iznosu od 121.051 kn x 20 posto = 24.210 kuna.
