Ružičasta Hrvatska
Ovih dana su se Fuele, Barroso, Brammertz, Pahor i ostali natjecali tko će nam udijeliti ljepše i toplije čestitke. Iza plavih naočala Unije Hrvatska je idilična zemlja. Trijumf nam neće pokvariti ni tamo neki monitoring, na koji većina političara gleda kao na „tehničko pitanje“ koje će se rješavati van reflektora javnosti. Moram reći da mi je drago što smo ostvarili nacionalni cilj. Ipak, brzina promjene retorike najvažnijih aktera EU scene i koordiniranost koju su pritom demonstrirali ne bi se posramile ni sinkronizirane plivačice. Ne znam za vas, ali ja sam nakon Dnevnika i svih tih velikih, svjetskih faca koje nam plješću pogledao lijevo, desno i pomislio „Ok, super. Ali što se promijenilo?“
Što je sa svim onim što nam je do sada „falilo“
Ne želim biti partybraker – ali di su ti topnički dnevnici? Kako odjednom nisu bitni ili važnije – zašto su nas njima gnjavili do sada? Zar su gore u Haagu dementni? Nisu principijelni ili imaju svojih briga? Nastavit će pritisak monitoringom? Opet dijele pravicu kao na vagi? Glavni tužitelj Brammertz ima posla preko glave s Đeneralom? Na redu je Srbija? Mi smo „pozitivni primjer“ ostalim Balkancima? Kako to da nam pravosuđe više nije „rak rana društva“? Znate li ime ijednog otpuštenog ili optuženog korumpiranog suca? Što se zaboga promijenilo?
Spriječila se debilizacija izbora
Za izbore, izbornu retoriku, pro i contra pozicioniranje u vezi EU dobro je da je u petak odsviran Happy End. Vrućih tema ionako ima na pretek, najmanje nam trebaju likovi koji će po EU orati kao po najvećem problemu Hrvatske. Fakat nije. Najveći problemi u Hrvatskoj smo si mi sami, tu ne treba tražiti vanjske faktore. Barrosov datum dobra je vijest i za političare – spasit će se od pričanja gluposti na koje ionako nemaju direktan utjecaj. Sjetite se samo „nacionalnog ponosa“ ZERP-a i drame u kojoj smo zbog njega živjeli. Sjetite se Savudrijske vale i „pomorske zemlje Slovenije“. Ovi izbori, čisti od „stranih utjecaja“ vanjskog neprijatelja i zavjere britansko-srpske krune možda postanu žestok dijalog oko pravih, unutarnjih pitanja. Egzistencijalnih pitanja građana, boljeg standarda – i takvih gnjavaža. Sjetimo se Sanadera. Njemu smo u danima najveće moći imali samo jednu ozbiljniju zamjerku – sve karte stavljao je na EU. Pa evo, nakon referenduma, EU ćemo postati. Što dalje? Kako biti Zadovoljan Hrvat u EU?
Gdje smo – pa već 20-ak godina u Europi
Što je na kraju jednoj zemlji važno? Ovako na prvu, čini mi se – vojska, energija, nacionalna valuta, banke, zakonodavstvo. Za sve navedeno, europski kapital se već odavno pobrinuo. Zajednica država samo će olakšati dovršetak tranzicije Hrvatske u Europu.
Vojska – već desetak godina prolazi zahtjevnu transformaciju. Klasični oblik nacionalne vojske koja čuva svoje granice zamijenio je NATO-v štit. Izgleda da će nam i air-policeing raditi neka zemlja iz susjedstva, zrakoplovi su skupe igračke. S druge strane, profesionalna vojska Hrvatske ratuje u zemljama u kojima prosječni Hrvat nikada neće biti. Dobro, loše, neminovno? Jednom riječju – NATO.
Valuta – imamo kunu i to fiksiran tečaj, kojim Rohatinski javnom i privatnom sektoru poručuje kako je nacionalna valuta stabilna varijabla u njihovim jednadžbama. Ipak građani štede u – eurima. Euro je jedina valuta 90% Hrvata i to se nikada neće promijeniti, Deutsche marku zamijenili smo eurom, ne kunom. Vezano uz valutu ide i priča o bankama – stranim naravno. Po tome smo veći Europljani od Barrosa, Merkel i Fuelea zajedno, nitko banke nije rasprodao „braći Europljanima“ tako brzo i temeljito kao Hrvati.
Energija – uvozimo ju. I po svemu sudeći tako će ostati još barem deset godina. Bijeli, Plavi i Zeleni energetski scenarij Vlade još će neko vrijeme ostati u ladici Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.
Zakonodavstvo – sve što smo napravili u procesu screeninga, ratifikacija itd. ionako su stari zakoni europskih zemalja na koje smo kroz povijest bili naslonjeni. Sada smo te zakone ponovo „prepisali“ usvojili ih i učinili domaćima. Ništa novo – ostajemo provincija koja (u pomanjkanju domaćih boljih) uzima tuđe.
Čini se zato da smo već godinama u Europi, možda čak od stoljeća sedmog. Od petka smo u tom braku i legalno. I zato mi je za potpunu feštu fali samo jedan detalj. Da netko u onoj općoj EUforiji izađe pred kamere i kaže „E da, imam topničke dnevnike. Imam, al ne dam!“
