SANDRA MIHELČIĆ: Poduzetništvo kao (ne)poželjno zanimanje

SANDRA MIHELČIĆ: Poduzetništvo kao (ne)poželjno zanimanje

U posljednje vrijeme aktivna je kampanja za poduzetništvo kao poželjno zanimanje, no medalja uvijek ima i drugu stranu. U sklopu ovog bloga prenijet ću svoja iskustva i osvrt na temu “Poduzetništvo kao (ne)poželjno zanimanje”. Vjerujem kako vrijedi pročitati, možda se netko i predomisli ili barem razmisli dva puta prije nego što se odluči na poduzetništvo. Osobno nikad nisam požalila, no mnogi poduzetnici oko mene kažu kako jesu i što im je to trebalo!

Prije trinaest godina radila sam u jednoj poznatoj međunarodnoj korporaciji na poziciji srednjeg menadžmenta, bila sam šefica financija za Regiju. Sigurna firma, siguran posao, ugled, putovanja, status, odlična plaća, izvrsne kolege i šef. No, nisam bila sretna, imala sam viziju pokrenuti vlastiti biznis, imala sam viziju svarati, zapošljavati, kreirati, mijenjati, prenositi znanje, doprinositi, ostaviti svoj trag u gospodarstvu. Sve to jednom riječju može se nazvati poduzetništvom, o kojem pojma nisam imala jer sam prije toga radila u korporaciji.

Novinarsko pitanje koje sam nedavno primila glasilo je Što bi voljeli da ste znali prije pokretanja vlastitog biznisa, navedite tri stvari“. Moji odgovori bili su:

Ne vjeruj nikome u potpunosti! Prva stvar koju sam vrlo brzo naučila, a što se ne uči na fakultetu niti radeći za druge, je da nikome ne smijem u potpunosti vjerovati. U poduzetništvu nema ljubavi i prijateljstva, već se (neki) ljudi druže uglavnom radi poslovnih interesa. Poduzetništvo je kao vlak kojim upravljate, vlak stane na mnogim stanicama, jedni ljudi ulaze, drugi izlaze. Ta činjenica mi je isprva bila šokantna, no s vremenom sam naučila da je to normalno i svoje emocije sam ostavila kod kuće.

24/7/365! Druga stvar koju sam vrlo brzo uočila i koje sam prije pokretanja vlastitog biznisa bila samo djelomično svjesna, je kako ću raditi dvadeset i četiri sata dnevno. Radit ću dvadeset i četiri sata dnevno, sedam dana u tjednu i tako tristo šezdeset i pet dana u godini. I dok spavam ću raditi, sanjati o poslu, problemima. I dok sam na godišnjem odmoru i dok bolesna ležim u krevetu, i tada ću raditi. Nitko mi zapravo nije rekao koliko ću puno, ali zaista puno raditi. Odgađala sam majčinstvo radi posla, godinama nisam išla na godišnji odmor, vozila se u prastarom autu, svaki dan putovala iz jednog grada u drugi na posao, sedam godina živjela u stanu bez namještaja, sve zarađeno ulagala sam u posao. Kad netko gleda poduzetnika/icu onako neutralno sa strane, obično vidi dobro odijelo, dobar auto, veliku kuću i misli kako je to sve s neba palo, ali kod većine nije. Kod većine poduzetnika iza dobrog odijela i skupog auta krije se krvavi rad i neprospavane noći. E to zaista nisam znala!

Nitko ti ništa neće pokazati niti te naučiti! Prije pokretanja vlastitog biznisa voljela bih da mi je netko rekao kako ništa ne znam i kako me nitko ništa neće naučiti, niti mi pokazati. Mladi poduzetnici, kad pokreću vlastiti biznis osim dobre ideje i nešto malo novca, obično su i puni adrenalina, nadobudni, spremni preokrenuti svijet,  ali to nije dovoljno! Tek kada se počne raditi, shvati se koliko se zapravo malo zna. Nisam znala odabrati prave ljude, dobavljače, pojma nisam imala o izdavačkoj branši, svima sam vjerovala i zapravo učila na vlastitim greškama. Neke sam i vrlo skupo platila, no zato sam zajedno sa svojim timom i opstala, punih 12 godina, jer sam vjerovala samoj sebi!

Prije nekoliko dana bila sam gost predavač u zagrebačkoj Prvoj gimnaziji. Učenicima koji razmišljaju upisati predmet poduzetništvo kao izborni, rekla sam kako je  poduzetništvo put pun uspona i padova, nema sigurnosti, nitko vam ne garantira da ćete opstati. No, s druge strane poduzetništvo je najljepši posao na svijetu ako ga radite istinski iz srca i ako ste svjesni da medalja uvijek ima i drugu stranu.

Podijeli

Odgovori

Top