Usporedno s političkim usponom Obame, neposredno pred njegovu kandidaturu, jedno vrijeme proveo sam radeći u SAD-u. U razgovoru s ljudima tada, prije krize i prije Obaminih prvih političkih pogrešaka, u očima Amerikanaca bio je utjelovljenje svega onoga što su mislili da SAD trebaju biti u svijetu, a za Busha to više nisu bili.
Godine su prošle, a jednoglasna potpora je nestala. Obama je postao čovjek, političar od krvi i mesa, ne ideal za koji su birači glasali. Zato sam sa zanimanjem gledao godišnje obraćanje predsjednika naciji „State of the Union“ koje je ove godine imalo strateški naziv – „Winning the Future“. Pogledao sam Obamin govor – i ostao ugodno iznenađen.
Kako se postaje patriotom?
Prije svega treba biti na čisto – ovo je bio politički govor lidera demokrata, kojima u Kongresu republikanci ne daju disati. Sve nepovoljniji omjer za Obaminu stranku znači samo jedno – predložene zakone moraju usvajati zajedno. Zajedno – ili nikako. Upravo je tu Obama poentirao, šireći nacionalnu strategiju van konteksta politike ili sljedećih izbora, mudro prebacujući lopticu republikancima. „Samo zajedno možemo pokrenuti zemlju“ poručio im je – jer demokrati predlažu zakone, ali obje stranke ih usvajaju.
Ipak, ne bih trošio vaše niti svoje vrijeme na jedan obični politički govor. Obama je naciji ponudio mnogo više – motivacijski i optimističan govor za svakog Amerikanca pred televizorom tu večer. U zemlji automobila, Detroit zjapi prazan. Wall Street možda više nije ulica očaja, ali nije ni ulica bogatstva, to sigurno. SAD imaju najveći deficit u povijesti, a Azija preuzima primat nad globalnom industrijom. U takvim vremenima, od vođe nacije očekuje se smijernica. Sudeći prema onome što je Obamin tim te večeri pripremio, Amerikanci mogu optimističnije gledati prema budućnosti.
Winning the Future
Predsjednikov PR me oduševio. Usporedno s govorom, na ekranu pored nizali su se grafovi i tablice – od makroekonomije do broja američkih trupa u Iraku. Sve u brojkama – crno na bijelo. Ovo smatram prvom važnom stavkom – svaki Amerikanac ovaj video može pogledati kada god mu se prohtije na Youtubeu. Svaki građanin na sljedećim izborima, upravo zahvaljujući brojkama prislonjenim uz predsjednikovo lice, može reći – ne, niste ispunili obećano. Nisam zadovoljan. Ili ponovo glasati za vladajuću opciju, ukoliko stvarnost odgovara obećanom. Politička odgovornost, njen školski primjer.
Strategiju SAD-a možda se i ne može uspoređivati s Hrvatskom, ali njene osnovne postavke morale bi biti potpuno identične. Primjer školstva me se najviše dojmio. SAD je pao na deveto mjesto na globalnoj ljestvici zemalja s najvećim postotkom sveučilišnih diploma. Obama je obećao – do kraja desetljeća plan je – biti prvi na svijetu. Jeste li ikada čuli nekog ministra obrazovanja ili premijera da postavlja ovakav cilj? Regionalno, naravno. Niste, a čini se da niti nećete – jer svako takvo obećanje prije ili kasnije netko mora i ispuniti. Zašto obećati konkretno, kada prime-time emisije možemo zagušiti floskulama, potrošenim klišejima i bizarnim prenesenim značenjima nekih narodnih poslovica. Unutar Top 20 najboljih svjetskih sveučilišta 15 ih se nalazi u SAD-u. Hoćemo li se mi ikada moći pohvaliti ovakvim brojkama? Unutar Europe, Jugoistočne Europe, regionalno… kako god?
A gdje smo mi?
Zamislite na trenutak u javi san koji premijerka Kosor vjerojatno sanja svake noći. Zamislite u vrletima Like tvornicu Toyote, regionalni proizvodni centar u koji bi zapošljavao 200 Hrvata i doživotnih HDZ-ovih birača. I onda si iskreno odgovorite – tko je tih 200 Ličana koji bi bili kvalificirani raditi na najmodernijim robotiziranim pogonima? Nezaposlenost je visoka da, ali struktura nezaposlenih, njihova stručna sprema i znanja ono je što treba brinuti stručnjake HZZ-a.
Jer ono čega se Amerikanci boje – gubljenja proizvodnih radnih mjesta, nama se reflektira u manjku greenfield investicija. Kineska i indijska djeca počinju učiti ranije, uče dulje i uče na kompjutorima, s naglaskom na prirodne i tehničke znanosti. Obamin plan za 2020. jest – 90 posto američke struje dolazit će iz čistih, obnovljivih izvora energije. I to je jedan od odgovora na njihov Detroit ili naša brodogradilišta – ništa nije vječno ali plan za sljedeći korak mora postojati.
Obama je govor završio optimizmom, jer iako je utrka teška i duga, njegova nacija barem zna u kojem smjeru trči. PR i demagogija mnogi će reći. Slažem se. Ali možda je to ta razlika između nas nacionalista i njih patriota – možda njihovi političari svoju zemlju ipak vole malo više.
