Što nas je korona virus naučio o kriznom komuniciranju na hrvatskom primjeru?

Slušam danima o odličnoj medijskoj organizaciji političkih tijela u slučaju pojave korona virusa u Hrvatskoj i jednostavno ne mogu, a da više ne reagiram na to. Ako je odlična organizacija činjenica da ni nakon tri mjeseca što se pojavio korona virus koji je prešao na ljude, dva mjeseca nakon što je postao globalna prijetnja i nekoliko tjedana nakon što se pojavio u nama susjednim zemljama te je bilo samo pitanje dana kada će se prvi slučaj pojaviti u Hrvatskoj, osnivanje kriznog stožera i održavanje konferencije za medije dva puta dnevno, onda bih to mogao usporediti s tim da je to isto kao kad zimsku službu iznenadi snijeg usred zime i to nakon što je napadao pola metra…

No, svatko tko iole zna o komuniciranju u kriznim situacijama zna da se plan kriznog komuniciranja, a posebno za prijeteću opasnost za koju se zna mjesecima unaprijed i evidentna je da će biti prijeteća i za našu zemlju, treba napraviti unaprijed, a ne kada se kriza dogodi.

Zna i da plan, a posebno kako komunicirati nešto tako ozbiljno i osjetljivo i što vrlo lako može proizvesti paniku, treba aktivirati i prije nego do krize dođe, ali i kao potpuno razrađen plan do najsitnijeg detalja kada se krizna situacija dogodi, a ne improviziranjem. Posebno se to odnosi na to kada, kako i tko smije u određenim situacijama reagirati, pa čak i što treba u određenom trenutku izjaviti.

A što mi imamo u praksi; premijera i pola Vlade koji objavljuju da je zabilježen prvi slučaj zaražene osobe, postavljanje za predsjednika stožera osobe koja je i ministar unutarnjih poslova i čuđenje političara kako je došlo do panike i kako to da su građani Hrvatske to shvatili tako ozbiljno!?!?

Uz to, i danas uz konferencije kriznog stožera imamo poprilično nejasnu situaciju tko sve, kada i kako može davati određene izjave. Zanima me samo kakve bi bile reakcije da su se vlastitim nacijama, tri mjeseca nakon što je poznato da problem postoji i što se sve radi na njegovom sprječavanju, obratili predsjednici SAD-a ili Rusije obznanjujući takve informacije.

Sreća ipak da je medicinska struka odradila sjajan posao, da su pokazali da stručno, ali i retorički vladaju situacijom te pokazali kako zapravo odmjereno, informativno i što je najvažnije ne šireći paniku, realno te odgovorno obavještavaju javnost o najvažnijim detaljima koje je potrebno znati o tako ozbiljnoj prijetnji po ljudsko zdravlje.

Pri tome, prema dobrim reakcijama definitivno treba istaknuti ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti „dr. Fran Mihaljević“ i njezin tim, ali i gotovo sve ostale medicinske stručnjake i znanstvenike. Osim što oni čine sve na sprječavanju širenja zaraze i izlječenju bolesnih, upravo oni su u ovoj fazi pomogli da se stanje dovede u normalu.

Realno, ne sumnjam da je sve što je do sada učinjeno od strane političara i vlasti, odrađeno u najboljoj namjeri, ali nevjerojatno je da za tako ozbiljnu situaciju, gdje postoje brojni dobri primjeri u svijetu i kod nas, to ipak nije napravljeno bolje.

Sreća je ipak da je u slučaju naših građana uglavnom prevladao razum, ali i zadržan smisao za humor koji je znatno relaksirao stanje koje je lako moglo prerasti u paniku. Situacija u kojoj još uvijek svijet nema efikasnih rješenja kako zaustaviti širenje zaraze, a posebno kada još nema efikasan lijek, izuzetno je važno kako će se reagirati u budućnost.

Takve početničke greške u komuniciranju ne bi se nikako smjele ponavljati, a plan koji treba biti izrađen u suradnji sa stručnjacima iz najrazličitijih područja, treba biti spreman za sve moguće scenarije, pa i one najbolje. U suprotnom, u trenutačnoj, još uvijek izrazito ozbiljnoj, osjetljivoj i složenoj situaciji, posljedice, ako se nešto nespretno ili krivo napravi, mogu biti nesagledive.

Tomislav Cerovec

 

Podijeli

Odgovori

Top