Hrvate u njemačkoj danas dočekuje poslodavac s jasnim ciljem – iskoristiti ih što bolje i što brže. Tržištem vlada velika ponuda radne snage pa ne čudi što poslodavci imaju doslovno odriješene ruke. „Sezonci“ su vrlo precizno ograničeni kada su njihovi interesi u pitanju. Ne mogu dobiti radnu dozvolu, što bi im omogućilo da sami izaberu poslodavca. Dakle, vezani su uz poslodavce koji ih koriste kao jeftinu radnu snagu za danonoćno crnčenje na svojim poljoprivrednim imanjima u svim vremenskim uvjetima, piše Slobodna Dalmacija.
Valja istaknuti kako ipak sve ovisi o gospodarstveniku kojem naši radnici dopadnu u ruke. Neki su milostivi, dok ih drugi doživljavaju kao stroj. Ipak, alternative nema, jer uz Hrvatskoj tih 3-4 eura po satu preko 300.000 ljudi sanja.
Jedna tvornica spašava od „robovanja“
– Radna snaga se uvozi s novih jeftinih tržišta radne snage jer Nijemci ne žele raditi ispod 15 eura, a da se i ne govori o danonoćnom radu koji se prakticira na poljoprivrednim imanjima u ovo doba kada je berba šparoga i jagoda u punom tijeku. Ipak, ljudi su prisiljeni doći nešto zaraditi, prehraniti obitelj i tako to funkcionira. Neki moji iz Slavonije su jedno vrijeme isto dolazili na takav sezonski rad, no sada kada je u našem mjestu krenula s radom tvornica, ljudima se ne isplati otići raditi u Njemačku za te pare koje mogu zaraditi i kod kuće – ispričao je Slobodnoj Dalmaciji Ivo Zeba, poznati hrvatski iseljenik angažiran u politici.
Mnogi njemački poslodavci stranim sezonskim radnicima i ne isplaćuju dogovorenu radnu tarifu, već to rade na svoju ruku, kršeći zakon. Neki sezonci, poznato je, pokušali su se žaliti čak i Saveznom uredu za rad, no nažalost nitko od odgovornih za to nema baš previše razumijevanja. Slična je situacija i u berbi grožđa. Radni uvjeti gotovo isti, mnogi ih ne mogu izdržati, pa se prije planiranog vremena vrate u Hrvatsku.
Petar: s fakultetskom diplomom u njemačka polja
– Ne pitajte me kako je, eto, crnči se, ali nešto i zaradi. Radimo po cijele dane, tako da čovjek nema gdje ni potrošiti. Nema hoćeš-nećeš, već moraš šljakati dok traje berba, inače te gazda otpuše. Smještaj nije neki, može se reći nešto bolji nego u barakama. Ima radnika koji su došli iz Poljske, Rumunjske Bugarske… tu su, eto, broj i stroj za svega 4-5 eura po satu. Ali kad se radi 12, pa i više sati, onda se i prikupi 1200-1400 eura mjesečno. Lijepa je to lovica za moju obitelj, da možemo preživjeti jer život je u Zagrebu skup. Imam nezaposlenu suprugu i dvoje djece i, eto, zahvaljujući ovakvim mojim izletima krpamo nekako kraj s krajem, a pomažu još uvijek i roditelji, inače ne bi išlo.
Još uvijek nisam izgubio nadu u pravedniju Hrvatsku i vjerujem da ću uskoro uspjeti pronaći posao u struci, jer Hrvatska se mora razvijati i tajkunizacije oslobađati – kaže politolog Petar za Slobodnu Dalmaciju.
