Tresla se brda…
Počelo je kao poslovna vijest mjeseca – možda i kvartala. Splitski gradonačelnik prodaje svoje poslovno carstvo Todoriću. Kerumu ostaju nekretnine, Todorić na velika vrata ulazi u Dalmaciju. Počeli smo računati, ponuđenih 100 milijuna eura znatno se kosilo s 200 milijuna koliko navodno traži Kerum – nesrazmjer očit, no brojke se ionako saznaju tek kada je sve gotovo. Zanimljivo je da su u Agrokoru vjerovali kako je stvar gotova – menadžment je prodaju neslužbeno komentirao u prošlom vremenu. Priču je sravnio Kerum osobnim demantijem, kako i priliči ovako važnoj glasini. Čini se kako je razlika između 100 i 200 ipak ostala prevelika – jer što god Kerum govorio sada, Agrokor Dalmaciji prošlog tjedna nikad nije bio bliže…
Ina kao Feniks
Na predbožićni shopping dionicama Ine većina nas je čini se čekala Badnjak. Dionica je stisnuta skraćenim radnim vremenom i velikom potražnjom skočila na 3.067 kuna, prvi puta nakon ljeta 2007. Kome Ina vrijedi toliko? I brokeri su nam, u opuštenijem predbožićnom duhu na Facebooku komentirali „kako je Ina odjednom promovirana u dionicu svijetle budućnosti.“ Komentari, neki ironični, drugi sumnjičavi, treći zabrinuti za prinose umirovljenika… Ako špekulacije ostavimo budućnosti, jedno ostaje izvjesno: Kome god da ste ju ovih dana prodali (a većina je ipak prodala) a domaći se realni sektor ne probudi iz narkoze – promet na ZSE će biti još siromašniji. Jedna od svehrvatskih dionica naime polako ali sigurno odlazi s burze.
Odlazak velikana makroekonomije
Šuker (u paketu s još par ministara) odlazi u ono što povjesničari nazivaju ropotarnicom povijesti, a običan puk se tim konstrukcijama naknadno smije. Smijeh nam se na licu razvuče i kada se sjetimo kreativnih objašnjenja o „uspješnom zaduživanju Hrvatske“ ili makroekonomistu na čelu države koji studira 20-ak godina. Smijemo se i kada se sjetimo legendarne „Hrvatska nije u recesiji“ nakon koje smo nekoliko dana mislili kako je Šuker dobar ministar – ali neke druge države. Gogoljevski smijeh, kroz suze.
Na stranu arogancija i sumnjivo poznavanje Samuelsona, treba iskreno reći kako je Šukerova pozicija od početka bila nezahvalna. Čak se i „tih dana“ govorilo kako se Ivi ne može reći „ne“, a Šuker u tome nije bio iznimka. Politika mu možda stvarno i nije dopustila napraviti neke hrabre i dalekosežne ekonomske rezove – ali u toj priči smeta debljina ministrove kože.
Čovjek u nekom trenutku života treba reći (prvo sebi pa i drugima) „Ja iza ovoga više ne mogu stajati svojim imenom i prezimenom, bila mi je čast – doviđenja.“ Šuker to nije učinio. Ostao je do kraja, kao neprilagođeni klinac na lošem tulumu, dok nije postao „kvaritelj imidža“ i u vlastitoj stranci. Kozmička pravda ili otužan kraj – njemu je sada tak’ svejedno.
Martina Dalić novo je staro lice ekonomije u Hrvata. Njen holistički pogled na ekonomiju države priskrbio joj je simpatije struke. Vodeći se promišljanjem makroekonomije u cjelosti, funkciju je prihvatila uz uvijet „neću raditi kompromise“. Hrabro? Naivno? Inovativno u svakom slučaju, stoga novoj ministrici želimo uspješnu i sretnu Novu godinu. Imam osjećaj da ćemo onda i mi skinuti kiseli osmijeh s lica.
