Vjerojatno nećemo pokvariti ovaj za povijest važni trenutak ako postavimo pitanje: u koji dio Europske unije ulazimo za pedesetak dana? U onaj gdje još postoje države blagostanja sa stabilnim političkim prilikama, ili pak tamo gdje svakodnevicu znatnog dijela stanovništva čini razočaranje, bespomoćnost i prosvjedi nakon kojih ulice njihovih gradova nalikuju na nekadašnju pustoš Bejruta.
Danas je, naime, jasno kako u okviru te zajednice postoje najmanje dvije grupacije država koje se stubokom razlikuju. Jedna je još uvijek bodra, relativno otporna na recesiju, na njoj se ne vide jaki tragovi financijskih i gospodarskih kriza. Oni su uglavnom financijski i politički stabilni. Druga grupacija je međutim, izmoždena, slomljena, sa stotinama tisuća pa i milijunima nesretnika koji tumaraju ulicama bez posla, bez budućnosti. Potonjim državama se nudi i daje pomoć, ali se zauzvrat traže drastični rezovi i izvanjska kontrola nad proračunom.
Kada iz Bruxellesa govore o EU ili stanju u eurozoni (zemljama koje su uvele euro), onda vole iznositi prosjek. Tako je stopa nezaposlenosti u eurozoni u ožujku ove godine iznosila, kako su izračunali, rekordnih 12,1 posto, što znači da je bez posla bilo 19 milijuna ljudi. Međutim taj izračun skriva enormne razlike koje postoje između pojedinih skupina zemalja.
U Austriji je tako, primjerice, stopa nezaposlenosti bila 4,7, u Njemačkoj 5,4 dok je u Španjolskoj i Grčkoj dosegla razinu od 27 posto. Beč i Berlin zapravo nemaju problem s nezaposlenošću, dok se na ulicama Atene i Madrida vrlo često vode pravi ratovi između policije i gnjevnih prosvjednika kojima već tko zna koju godinu zaredom govore kako im opet moraju rezati prava, ili ih dodatno otpuštati iz službi. Uz bok Austriji i Njemačkoj su i druge države smještene uglavnom na sjeveru Unije. Danska, Švedska, Luksemburg, Nizozemska, Finska, unatoč krizi i recesiji nisu ni u jednom trenutku došle u poziciju koja bi im ugrozila prosperitet. Na vrata njihova kluba s pravom kucaju Poljska, zemlja koja je ostvarila najveću korist od proširenja te Češka koja se ponovno vratila industriji. I Slovačka se za sada relativno dobro drži. Mađarska je trenutno u nekoj vrsti limba.
Na jugu kontinenta, međutim, Grčka i Španjolska dobivaju sve brojnije društvo. Portugal već godinama, s prilično muke, pokušava održati glavu iznad vode, Cipar je nedavno i doslovce potonuo. Slovenija, nekadašnja zemlja-primjer uspješne tranzicije, zbog loše usmjerenih kredita iz svojih pretežito državnih banaka, već nekoliko godina zaredom brodi prema jugu. Italija će i ove godine imati bad BDP-a od najmanje 1,4 posto. Najnovija „zvijezda“ tog kluba mogla bi biti Francuska, kojoj prijeti ponovni ulazak u recesiju. Tamošnji predsjednik Francois Hollande, dočekan prije deset mjeseci kao spasitelj, sada doživljava opći prijezir.
Ova podjela Europske unije, na Sjever i Jug, nije postojala, bar ne u ovom obliku, prije izbijanja svjetske financijske krize 2008. godine. Sada već egzistira petu godinu zaredom i nije posve izgledno da će brzo nestati. Doduše, događaju se i iznimke, poput, primjerice Irske te dijela baltičkih zemalja, koji su u određenom trenutku bile pred ponorom, da bi se uz pomoć iz Bruxellesa, ili bez nje, sada vratili na staze oporavka. Većina drugih država, pogotovo onih s juga, čini se da neće biti te sreće. Barem ne tako brzo i bez bolnih ožiljaka.
To tim više što unutar EU jačaju rasprave oko stupnja buduće povezanosti. Borba se vodi između federalista i onih koji traže zadržavanje postojeće samostalnosti za države u odnosu na Bruxelles. S krizom su počele i žestoke rasprave oko budućnosti eura. Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel odbila da dugove posrnulih članica eurozone plaćaju svi, najprije su iz Grčke, a potom i iz nekih drugih država krenuli oštri prijekori prema Berlinu. Nisu se birale riječi, a nisu izostale ni asocijacije na zadnji svjetski rat.
Sada je na to ponovno podsjetio Oskar Lafontaine, njemački političar kojeg mnogi nazivaju utemeljiteljem zajedničke europske valute. Pozvao je na ukidanje eura kako bi se dopustio oporavak zemljama južne Europe, upozorivši pritom kako sadašnji smjer vodi prema katastrofi. Gospodarska se situacija pogoršava iz mjeseca u mjesec, a nezaposlenost je dosegla razinu zbog koje se demokratske strukture sve više dovode u pitanje, kazao je Lafontaine, pojašnjavajući kako „Nijemci još nisu shvatili da će se južna Europa, uključujući i Francusku, zbog trenutne bijede prije, ili poslije okrenuti borbi protiv njemačke hegemonije“.
To je samo dio retorike koja postaje sve žešća što se recesija i kriza unutar Europske unije produljuje. Obzirom na to, za Hrvatsku je važno u koji dio Unije će ući. Hoće li se priključiti jugu, na što navode njeni podaci o stopi nezaposlenosti koja je potkraj prošle godine bila 18 posto i očekivanom padu BDP-a od 1 posto u ovoj godini, ili bi se nakon određenog vremena ipak mogla priključiti sjeveru kroz oporavak koji se za sada, nažalost, još ne nazire. Možda u tome pomogne skora promjena nadnacionalnog okvira koji mnogi doživljavaju i kao povratak srednjoj Europi gdje je Hrvatska kroz većinu svoje povijesti, u ovom ili onom obliku, egzistirala prije nesretnih jugoslavenskih iskustava. Dakako, stanje hrvatskih državnih financija, ali i program koji provodi, ili ne provodi ova ili neke buduće vlade, odredit će pripadnost jednom ili drugom klubu, čije se članstvo, kako vidimo, teško mijenja. Iako, valja naglasiti, za Hrvatsku je izuzetno bitno što će svoju teško izborenu neovisnost nakon verifikacije kroz članstvo u NATO-u sada moći potvrditi i ulaskom u Europsku uniju.
