Dragi čitatelji, ovu vam kolumnu posljednji puta pišem kao Hrvatica-Balkanka. Već u sljedećoj bit ću i dalje Hrvatica, ali sada Europljanka. Konačno i to dočekah, nakon toliko godina patnje i muke. Natezanja s Bruxellesom oko poglavlja ovog, ili onog, resora lijevo, ili desno. Izmučila me ta priprema za ulazak, kao i sve vas, vjerujem. Možda su u tim silnim putovanjima i maratonskim pregovorima uživali jedino oni koji su ih vodili, jer su pritom bili i lijepo plaćeni za njih, ali sve nas, obične smrtnike, uglavnom su zaskakale neke stalne prijetnje, opomene, ukori. Ne valja vam ovo, ono, drž’ ne daj sa Slovenijom, hoće li ratificirati ovaj Parlament, ili onaj… tko je sve to više mogao i pratiti.
Sada je to, hvala nebesima, iza nas, iako je pitanje koliko smo zapravo spremni za tu Europsku uniju. Osobno, ja jesam, jer nije mi trebala Europa da bih se u glavi osjećala europski, dapače, kozmopolitski. Sada ću lakše, ovako bogata, vesela i zdrava odjezditi vikendom na Sacher tortu u Beč, a o shoppingu u Milanu da i ne govorim. Nitko me više neće maltretirati na granici i ponižavati da stanem u onaj red u kojem piše NO EU. Gotovo je s time, od ponedjeljka ću i ja ponosno ulaziti i izlaziti bez ikakve gnjavaže, nelagode, pritajenog bijesa. Doduše, ne znam s kojim novcem, ali briga me, zastava moje države široko će vijoriti ispred one lijepe staklene zgrade u kojoj sjede svi najvažniji europski birokrati.
Normalno, kako to već biva u našoj državi, u kojoj je i izrada običnog ključa komplicirana, tako smo i mi upali u zbrku baš uoči ulaska u staru, dobru Europu. Digla se cijela gužva oko toga dolazi li njemačka kancelarka Merkel na proslavu u Zagreb, ili ne dolazi. Odmah teorije urote, zavjere, koječega nečega i svačega, je li joj raspored prazan, polupun, ili pun. Skočio cijeli državni vrh na noge, silni analitičari udri o tome je li to pljuska Milanovićevoj Vladi, ili nije, HDZ urliče do neba, optužuje ove lijeve, Ruža Tomašić plaši nas kako neće sudjelovati na toj proslavi, blablabla… No, kao zastupnica u Europskom parlamentu taj će mrski europski novac ipak uzimati svakoga mjeseca, u vidu izdašne plaćice, oko 6-7000 tisuća eura. Vidite kako je lijepo imati u europarlamentu i one koji preziru Europu, ali vole eure.
Evo, ja se slažem s odmjerenom izjavom ministrice Pusić koja je u ovoj silnoj ustrašenoj euforiji kazala kako su dobrodošli u Zagreb na proslavu svi koji to žele, ali kako je to ipak naša proslava u kojoj ćemo mi uživati. Stvarno na koncu ne znam trebam li se radovati, ili ne, svemu tome. Pojma nemam, zbunjena sam, kao i veći dio građana, a vidim da se ni moji prijatelji baš ne snalaze najbolje. Ipak, odlučila sam biti optimist i vjerovati kako će i Hrvatskoj krenuti nabolje, valjda je dosta i sve te silne muke koju prolazimo godinama. Zato za kraj, mogu samo citirati Johnnyja Štulića: „Balkane, Balkane moj, budi mi silan i dobro mi stoj”.