Zamislite ovu hipotetsku situaciju. Bolujete od ozbiljne bolesti. Liječnik vam propisuje bolan i skup tretman. Međutim, uopće vam ne kaže da nije konzultirao literaturu, pronašao dokaze u kojima stoji da lijek nije prošao ni na jednom kliničkom testu, odnosno da je terapija nedjelotvorna i prepuna negativnih nuspojava. Ne znajući to, prolazite dug i neučinkovit postupak bez ikakvih rezultata. Dapače, stanje vam se dodatno pogoršalo. Kasnije, posve slučajno, nailazite na ranije objavljene studije koju vaš liječnik uopće nije uzeo u obzir prigodom odabira terapije. Kada ga ljutito upitate zašto, on odgovara: „Tko još obraća pozornost na istraživanja? Ja imam dugogodišnje iskustvo!” Zvuči li vam to kao nesavjestan rad i ozbiljna zlouporaba povjerenja? Srećom, medicinskom praksom temeljenom na dokazima bitno se smanjuje mogućnost fatalne liječničke pogreške.
Činjenice i dokazi
U menadžmentu, na žalost, većinom još nije tako. Nepotrebni propusti osoba na rukovodećim položajima u organizaciji škode dobrobiti tvrtke i njenih zaposlenika te time nanose nepotrebnu materijalnu i drugu štetu širokom krugu ljudi. A to ne mora nužno biti tako. Mnogobrojne studije pokazuju kako menadžeri koji se služe modelima odlučivanja utemeljenim na dokazima vode najuspješnije timove, imaju najsretnije zaposlenike i najmanje osipanje stručnjaka. U medicini je potreba za pristupom utemeljenom na činjenicama i dokazima nastala kao odgovor na tisuće smrti, a u menadžmentu na milijarde nepotrebnih gubitaka koji su se mogli izbjeći primjenom već od prije dobro poznatih metoda dokazanih u praksi. Ljudski i financijski troškovi, manjak povjerenja, nedostatak motivacije, loša grupna dinamika, sve to ukazuje na potrebu za oprezom u izboru menadžerskih teorija i modela kojim se ponekad i nesvjesno svi služimo. Za svakog praktičara koji za sebe drži da nije pod utjecajem ni jedne teorije (makar implicitne), prije ili kasnije, pokaže se da je i ne znajući sljedbenik nekog, živućeg ili pokojnog, poslovnog gurua. Bez dokaza za to što propovijeda bilo tko može (ili ipak ne može?!) za sebe ustvrditi da je stručnjak za menadžment: Jack Welch, Tony Soprano, Djed Mraz ili Atila Hunski.
Velike kompanije posebnu pozornost posvećuju tomu da svoje najperspektivnije kadrove obuče u menadžmentu utemeljenom na dokazima kako svojim postupcima u budućnosti barem ne bi škodili organizaciji koju se spremaju voditi. Medicinskim rječnikom rečeno – kako bolesnika ne bi liječili srednjovjekovnom tehnikom puštanja krvi dok bolesnik ne iskrvari do smrti.
Zdrav razum i intuicija – „like an asshole – everyone’s got one!”
Na žalost, ni završen studij ekonomije uopće ne garantira poznavanje recentnih, rigorozno provjerenih informacija relevantnih za poslovnu praksu. Niti akademska ortodoksna znanost nije slobodna od natruha new agea i utjecaja self help literature i trash ideologije. Vjerovali ili ne, po vlastitim priznanju, autori najzastupljenijih udžbenika u nastavi, poput profesora Samuelsona i Kotlera, u cijeloj svojoj karijeri nikada ništa nisu izmjerili, a predavali su nebrojenim studentima i savjetovali tolike tvrtke. Često se čuje kako su poslovna ekonomija i menadžment stvar zdravog razuma, te da se studiraju isključivo da bi se naučilo ponešto računovodstva i radi umrežavanja. I da je tako, a nije, odnosno da ekonomija jeste skup zdravorazumskih načela, stoji činjenica, da parafraziramo Clinta Eastwooda, da je zdrav razum „like an asshole – everyone’s got one!”. Prema tome, zdrav razum ne bi predstavljao nikakvu konkurentsku prednosti. Uostalom, dovoljno je pogledati sadržaj bilo kojeg oglasnika pa da se na prvu uoči koliko nestručnjaci ne shvaćaju i ne primjenjuju zakon padajućeg prinosa i padajuće granične korisnosti, primjerice.
Na našu veliku nesreću, ekonomija nije stvar niti zdravog razuma niti instinkta, a za bavljenje menadžmentom nije dovoljno posjedovati samo razvijenu intuicija. Za instinkt je jasno i zašto – razlog leži je u evoluciji. Ljudska se vrsta kroz zadnjih 30.000 godina, zbog kratkoće vremena, jednostavno još nije stigla adaptirati na kompleksno poslovno okruženje u kojem svi bez izuzetka živimo. Između ušiju „homo economicusa“ još se uvijek nalazi mozak špiljskog čovjeka. Još uvijek posjedujemo instinkte skupljača plodova i lovaca koji su svoj cijeli život provodili u proširenim obiteljima, eventualno u plemenima od stotinjak ljudi, te se koristili desetinama rukama načinjenih proizvoda. U 21. stoljeću prosječni trgovački centar nudi i po 10.000.000.000 proizvoda i njihovih inačica (SKU-a), dok je radno okruženje današnjice organizirano u tvrtke koje posjeduju i desetke odjela (SBU-a) u kojima rade tisuće zaposlenika. U ekonomiji naših dalekih predaka nije bilo izražene podjele rada, ni vertikalne i horizontalne integracije, niti eksplozivnog ekonomskog rasta, nismo poznavali blagodati tehnologije, nije je postojala akumulacija kapitala. Ekonomski život je bio puko preživljavanje. Primitivno gospodarstvo bilo je „zero-sum game“ (nije bilo mjesta za win-win strategije) pa stoga i danas bogatstvo lakše dijelimo nego što stvaramo.
I znanje je roba?
Kada već nisu zdrav razum ni instinkt, može li možda intuicija biti temelj uspješnog poslovanja? Na žalost opet ne, a što to znamo zahvaljujući radovima bihevioralnih ekonomista poput nobelovca Daniela Kahnemana. Intuicija u poslovanju izvrstan je alat u održavanju međuljudskih odnosa, intuicijom uspješno procjenjujemo je li nam netko sklon, laže li nas netko, je li tužan ili veseo, međutim to ne znači da intuitivno dobro alociramo resurse i optimiziramo poslovne procese. Slično kao što je upravljanje zrakoplovom krajnje protuintuitivno, ili nikada ne biste dopustili da vam majstor po prvi puta u životu električne instalacije u zidu postavi „po intuiciji“. Tzv. stručnjačka intuicija rezultat je praktičnog učenja, tj. dugotrajnog ponavljanja, pokušaja i pogreška. Ne zove se bez vraga tzv. pučka (folk economics) koja se poziva isključivo na intuiciju i zdrav razum naivnom ekonomijom. Pretjerana pojednostavljivanja puta naivna publika, način je funkcioniranje I formula je uspjeha i izvrsne zarade tzv. guru industrije vrijedne milijarde dolara i s prihodima u stalnom rastu. Menadžerski guru tretiraju poslovna znanja kao robu koju dizajniraju tako budu što jednostavnija (ne nužno i istinita), nastoje ih brandirati (Koter ima slično ime kao Kotler) i povlađivati našim postojećim uvjerenjima i stavovima (bila ona ispravna ili ne). Također, poslovni znanja kako i svaka druga roba imaju rok trajanja. Vrhunac prodaje pojedinog gurua i njegovog proizvoda u prosijeku traje oko pet godina, pa je tako od 1950. godine do danas lansirano na stotine menadžerskih teorija, tehnika i modela. Sjetimo se reinženjeringa, six sigma, menadžmenta “by objectives”, TQM-a, lean menadžmenta i drugih. Tržište poslovnih edukacija treba zadovoljiti uvijek svježim i novim proizvodima.
Što onda čitati, kako se educirati?
Istraživanje nazvano “Guruov guru” pokazalo je da poslovni gurui čitaju jednu vrstu literature a sami prodaju nešto posve različito. Želite li biti uspješni poput njih čitajte ono što oni čitaju, a ne slušajte njih i ono što pišu i propagiraju. Primjenjivati treba isključivo savjete temeljene na dokazima i činjenicama koji mogu zadovoljiti kriterij tzv. 3R testa (Relevantno za praksu, Recentno a ne zastarjelo, Rigorozno provjereno). Izvaninstitucionalno, cjeloživotno obrazovanje imperative je u uvjetima današnjeg dinamičnog globalnog tržišnog okruženja. Što znači da “nonformal” ne smije nužno biti i “nonsense & bull shitt”. Svi smo mi ljudi, bez izuzetka i bez obzira na obrazovanje, kao vrsta “ograničeno racionalni”, no ne moramo biti infantilni potrošači pa koristiti nedjelotvorne i štetne ekonomske koncepte – ma kako popularni oni i njihovi autori bili. Za oca suvremenog menadžmenta profesora Petera Druckera izraz “poslovni guru” bio je samo tek pristojniji i kraći naziv za šarlatana. Pripazimo se jednostavnih i brzih rješenja poslovnih problema. Samo je smrt lijek koji tvrtke liječi od svih njihovih bolesti.
Krunoslav Demirović
