Vjerujem kako svi imamo anegdote s razgovora za posao. Vjerujem i kako smo odgovarali na čudna pitanja. Jedno od takvih pitanja je recimo za jedno poduzeće koje se bavi prirodnom kozmetikom: „Koja je Vaša poruka svijetu?“.
Svi koji duže vrijeme odlaze na razgovore za posao, u početku idu ambiciozno, s velikim planovima a ponekad i egom. Kao što to obično i biva, realnost ti opali šamar i u par razgovora te prizemlji. Prve odbijenice su gorke. One iza toga, nešto manje, a nakon nekog vremena postaju tako normalne da ih možete, iz zabave, uspoređivati po stilu i kvaliteti pisanja. Nedavno smo u redakciju dobili i jednu zgodnu pričicu iz IT svijeta.
Razgovor za posao
Ušla sam u sobu za sastanke i pokušala se opustiti kako bih što bolje odigrala svoju ulogu mlade, dinamične i samopouzdane osobe koja jednostavno izgara od želje da radi baš tu. Direktor je imao tamnu kosu i zelene oči. Ulickan do detalja i malo previše sređen da ne bi imao neku manu.
„Kako ste?“, upitao je zgodni. „Na ljestvici od 1-5?“
„Pa, recimo 3“, odgovorih malo zbunjeno i nasmijah se sama sebi kako mi je gluma već pala u vodu.
„To je dobro, a još je bolje kako ste se nasmijali, mogli biste s tim osmjehom apsolutno sve prodati“, kaže frajer osmjehom od uha do uha. Ok, dobro je počelo, u neformalnom tonu, pomislih. Njegova prva pitanja me uopće nisu iznenadila, štoviše i očekivala sam ih. „Jeste li udati? Imate li djecu? Hoćete imati još djece i kada?“, izgovorio je pitanja koja kao službeno nisu dozvoljena, ali su ih redovno postavljali. Neki na kraju, neki na početku.
„Imam jedno dijete, ali mislim da više neću imati“, odgovorih. Možda bih mu trebala i objasniti svoje plodne dane kad je već toliko zainteresiran. „Zašto nećete? Pa ne može vam dijete ostati samo. Jedinci su grozni ljudi. Evo, ja imam par prijatelja koji su jedinci i svi su odreda čudaci“, zaskočio me pitanjem.
„Evo vidite, kod vas me zaintrigiralo sljedeće: žena ste, završili ste FER, zgodni ste, šarmantni, osobito kad se nasmijete, mogli biste prodati apsolutno sve živo bilo kojem muškom“, kao da iznosi općepoznate činjenice. „Kad ste ušli onako ozbiljni ne biste mi mogli ništa prodati, ali kad ste se nasmijali to je bilo to – prodaja. Ako budete znali iskoristiti svoje prednosti imat ćete jako dobre rezultate“.
Ovo je stvarno jedan jako čudan razgovor za posao, više liči na neku audiciju, pomislim i nasmijem se. Nakon toga je prešao na kao ozbiljnije teme.
„A recite, uključuje li posao puno putovanja?“, ubacih se s pitanjem. Nisam željela posao na kojem bih morala puno putovati. Nije mi se uklapalo u koncept s malim, no ako se mora…
„O… putovao bih ja svukud s vama“, odgovori tip i ostane živ, sav zadovoljan sa sobom i svojim umijećem poluupucavanja, što god to bilo. Dignem obrve u čudu i nasmijem se. O svašta, pomislim, po tko zna koji put u toku proteklih pola sata.
Uto ulazi u sobu partner. Ovaj je već bio pravi FER-ovac, inženjer, ozbiljan i vrlo vjerojatno otporan na žene. Sve se pokazalo točnim. Šteta, pomislih. Bio bi to dobar posao. Ne znam doduše kako bi bilo svaki dan raditi s onim prvim šarmerom koji se upucavao i napuhavao kao balon. Ali, sve u svemu, bilo je zabavno. Dobro sam se osjećala još par dana iza, bez obzira što su me otpilili. Možda bi to bila dobra tehnika odbijenica na razgovorima kad im ne pašeš: „Ne možemo vas primiti, ali imate jako dobre noge i lijepe oči“.
Ferovka u IT svijetu
