Uz sve poznate probleme domaćeg gospodarstva, na problem nedostatka radnika i zaposlenosti, mnogi od kreatora gospodarske politike, nisu računali i razmišljali o nečemu kao vrlo ozbiljnom problemu koji će u budućnosti biti samo još i izraženiji. A gle čuda, to je nešto što ih je ponovno iznenadilo…Unatoč više godina upozoravanja…
Bilo je samo pitanje vremena kada će loše vrednovanje rada domaćih radnika i njihove plaće, što je i potaknulo iseljavanje, zabrinjavajuće loša demografska struktura stanovništva, veliki broj trajno nezaposlenih osoba koji se ne mogu ili ne žele zaposliti i/ili prekvalificirati te seliti za poslom unutar zemlje, nezadovoljavajuća obrazovna struktura, nedostatak strategije za stvaranje novih radnih mjesta za budućnost, ali i pojava varanja sezonskih radnika – domaćih, ali inozemnih radnika, prema kojima se stvara i sve veća netrpeljivost, uzrokovati ozbiljan problem i ugroziti rast BDP-a.
U Hrvatskoj se u 10 godina radno sposobno stanovništvo i to prema rezultatima koje priznaje statistika (jer pravi rezultati su vjerojatno puno lošiji) smanjilo za gotovo 150 tisuća ljudi. Dakle, radno sposobnih stanovnika Hrvatske je tek 3 i pol milijuna i broj se kontinuirano smanjuje još od 2009. godine, uz činjenicu da je u tom razdoblju stabilna brojka radno neaktivnog stanovništva konstantno veća od milijun građana.
Rast gospodarstva, ali do kada…
Hrvatska se već sada, manje od 5 godine od najveće zabilježene nezaposlenosti koja je dosezala gotovo 400 tisuća nezaposlenih i bila jedna od najviših u Europskoj uniji, suočava s nedostatkom kvalificirane i obrazovane radne snage, i to u većini zanimanja, posebno proizvodnih. Premda je to tada prije 5 godina izgledalo gotovo utopijski, svatko tko je proučavao strukturu gospodarstva i obrazac koji se dogodio u gotovo svim „novim“ a i dijelu „starih“ EU zemalja, bilo gotovo jasno da će se nedostatak radnika dogoditi uskoro.
Unatoč nedostacima u postizanju gospodarskog rasta, zbog loše industrijske strukture, izostanka reformi i nedostatku jasne vizije razvoja, a o čemu sam govorio i prošlom tekstu, činjenica o ubrzanju rasta gospodarstva veseli. No, druga činjenica da je u Hrvatskoj sve manje radnika, zaposlenih i posebno sve manje kvalificiranih radnika, dugoročno mogu samo zabrinjavati, jer o tome ovisi gospodarski rast, a posebno po višim stopama rasta BDP-a koje priželjkujemo i koje nužno što prije trebamo.
Varanje domaćih ali i stranih radnika
Premda u uslužnim djelatnostima najviše nedostaje radnika, sve više je tihih pritužbi (jer se radnicima prijeti tužbama) domaćih, ali i stranih radnika kojima se krše obećanja, dogovori i predugovori o uvjetima rada, smještaja te plaći.
Unatoč činjenici da im radnika nedostaje, za sada još uvijek manji dio uslužnog sektora i dalje pokušava uštedjeti i dodatno zaraditi na radnicima i dalje nudeći im slabije uvjete od potražnje ili obavljajući veći opseg posla uz manji broj radnika. Tako ne samo da još neki kalkuliraju, nego očito dobar dio njih nije spreman ponuditi ni bolje uvjeti domaćim radnicima koji su bolji život potražili u inozemstvu ili konkretno barem približno iste plaće kakve mogu zaraditi drugdje. Uz sve to postoji i mali dio poslodavaca koji iako nemaju puno izbora, ne mogu se odlučiti žele li ili ne žele strane radnike.
Deklarativno ih žele, a kad ih dovedu, najrađe bi da ne dođu. O gostima kojima takvi radnici smetaju, ne treba ni trošiti riječi, jer najvažnije princip bi trebao biti odrađuje li i kako i netko svoj posao, a ne od kuda dolazi. Dok se i taj problem, u ipak malobrojnim glavama ne dogodi, ni zbog toga neće biti pomaka u napretku Hrvatske.
Porazna zaposlenost u industriji
Ono što kreatore gospodarske politike također treba zabrinuti je i činjenica da uz najveći rast BDP-a u posljednjih 12 godina, zaposlenost u industriji na godišnjoj razini pada po stopi od čak 2 posto (u veljači). Poraznu sliku stanja u industriji donosi nam i podatak da se rast zaposlenosti događa samo u pomoćnim uslužnim djelatnostima – naravno zbog turizma, u rudarstvu te u proizvodnji pića, kao i u proizvodnji duhanskih proizvoda, a do rasta proizvodnosti rada, dolazi uglavnom zbog pada broja zaposlenih.
I onda kada pojedini političari i analitičari tvrde da Hrvatska nije previše ovisna o uslugama, demantiraju ih statistički podaci koji pokazuju da od ukupno milijun i 650 tisuća ljudi koji plaćaju doprinose, na poljoprivredne djelatnosti otpada oko 100 tisuća zaposlenih, 456 tisuća zaposlenih je u industriji i čak milijun i 86 tisuća u raznim uslužnim djelatnostima. Tu je statistika neumoljiva i pokazuje podatke nad kojima bi se svaka odgovorna država trebala zamisliti.
Rast gospodarstva posebno onaj dugoročno održiv, ne može se ostvariti bez nove proizvodnje, novih radnih mjesta, nove industrije više dodane vrijednosti i malih industrijskih niša, pogodne za brz i održiv razvoj malih zemljama poput Hrvatske, a sve to se može ostvariti isključivo uz pomoć stručne radne snage. Izgubimo li domaće stručnjake, možemo zaboraviti i na ubrzani gospodarski razvoj.
Uvoz radnika samo kao vatrogasna mjera
Ako želimo brzi razvoj – kratkoročno, vatrogasnim mjerama i uvozom radne snage, može se nadomjestiti potreban broj radnika, ali to nije dugoročno rješenje. Posebno i zbog činjenice da mnoge ostale EU zemlje traže takve radnike, a plaće su puno bolje nego u Hrvatskoj.
Zbog toga i ponuda takvih radnika u nama susjednim zemljama nije velika, a mnogi stručni radnici iz tih zemalja već su iselili. Istodobno, domaći stručnjaci odlaze u inozemstvo, a zbog nepovoljne industrijske strukture Hrvatskoj događa se uvoz tj. zamjena radnika za manje složena zanimanja. To sve više mijenja i pogled na našu zemlju kao podobnu za investiranje u industrije viših dodanih vrijednosti. Alarmantan je podatak i da se u posljednjih 5-6 godina najviše smanjuje broj građana u radno najproduktivnijoj dobi – između 19 i 40 godina, a istodobno se znatno povećao broj starijih od 75 godina i ukupan broj stanovnika smanjio za nekoliko stotina tisuća. To sve je i dovelo do složenog stanja na tržištu rada.
Uz prave mjere i usku suradnju poslodavaca i države takvo stanje se može brzo promijeniti, ako plaće postanu toliko konkurentne da se za malu razliku građanima ne isplati iseljavati. Također, barem dio od milijun radno neaktivnih stanovnika mogu se vratiti na tržište rada i povećane potrebe za radnicima i tako barem dijelom zadovoljiti.
Strani radnici donose i nova znanja
Strani radnici kao što je to kontinuiran slučaj u industrijski najrazvijenijim zemljama svijeta, mogu i donose nova znanja. No, da bi se to postiglo treba raditi i na stvaranju takve industrijske politike i prirodnom privlačenju takvih stručnjaka, a ne radnika za jednostavnije poslove. Zbog svega toga u Hrvatskoj je istodobno nužno provesti reformu visokoškolskog te posebno srednjoškolskog obrazovanja, uvođenja dualnog sustava i onoga koji će završetkom obrazovnog ciklusa dati radnike s potrebnim vještinama za deficitarna zanimanja.
Da ne govorimo da Hrvatska nema dugoročnu strategiju koja bi riješila izazove s kojim će se susresti radnici u industriji novog doba. Treba istaknuti da više od 60 posto djece koje danas kreću u osnovnu školu, neće raditi u zanimanjima koja danas postoje, a o tome nitko trenutačno ne vodi računa. Unatoč nužnostima i ponekad prednostima, uvoz radnika ne bi se trebalo prepustiti stihiji, jer uvijek se mogu javiti i oni koji će to zloupotrebljavati i neplanskim uvozom radnika uzrokovati moguće rušenje cijene rada.
Zbog manjka radnika upitan razvoj
Zbog nedostatka radnika u Hrvatskoj, neke tvrtke već odbijaju poslove jer ih nema tko obaviti. U posljednjih 5 godina došlo je do velikog odljeva kvalificiranih radnika pa osim u uslužnim djelatnostima, nedostaje kvalificirane radne snage majstorskih zanimanja, poput zidara, tesara, keramičara, montera suhe gradnje itd. Do toga je došlo nakon ulaska Hrvatske u EU i liberalizacije tržišta rada i naravno znatno većih plaća u većem dijelu ostalih EU zemalja.
Koliko je to izražen problem, dovoljno govori i podatak da poslodavci svake godine traže povećanje uvoza radnika, koji se u samo nekoliko godina povećao više puta. I tu dolazimo do poznate apsurdne situacije… Hrvatska ima nisku razinu zaposlenosti, više od 120 tisuća nezaposlenih i više od milijun radno neaktivnog stanovništva, a k tome veliku potrebu za radnicima, ali na žalost uglavnom sezonskim.
Uz pravilnu politiku gospodarskog razvoja, a za to itekako imamo potencijala, možemo se pokazati kao zemlja koja može ponuditi specifične vještine i znanja i nešto što ne može ponuditi puno zemalja u svijetu. Tako možemo ostvarivati i privlačiti ulaganja u proizvodnji sofisticiranih proizvoda, najnovije tehnologije sa složenom proizvodnom opremom i krajnjim ciljem – proizvod iznimne dodane, visoke vrijednosti. Stvorit ćemo i dugoročno održivo gospodarstvo koje može generirati visoke stope gospodarskog rasta, a i tada neće biti problema s vraćanjem radnika u domovinu i plaćama koje će garantirati ostanak u Hrvatskoj.
Ponuda posla u EU za stručnjake je ogromna
Konkurencija na svjetskom tržištu rada, a posebno unutar EU je izrazito velika. Čak 40 posto poslodavaca Unije ne može naći odgovarajuću radnu snagu s potrebnim znanjima i vještinama.
Naime, samo u Njemačkoj kao najsnažnijem europskom gospodarstvu, na godinu nedostaje oko milijun radnika i čak oko 100 tisuća inženjera!!! Nizozemska na primjer treba oko 40 tisuća radnika i to uglavnom iz IT sektora, a najveći broj će ih uvesti iz Indije i Turske.
Problem je što je to tako i u drugim razvijenim europskim zemljama i to samo može još pogoršati naš problem. Jer te radnike koje im nedostaju, njemački i slični poslodavci će potražiti i u Hrvatskoj i ponuditi im bolje uvijete…
Promjene ili stagnacija i zaostajanje
Za sve one koju su se iznenadili proteklih dana stanjem na tržištu rada u Hrvatskoj, moram ponoviti i istaknuti da zbog odlaska stručnjaka i radnika s potrebnim vještinama i općenitom nedostatku radnika za deficitarna zanimanja poput građevinarstva i industrije, ali i svih područja pod zajedničkim nazivnikom IT stručnjaci – mogu biti ugroženi i planovi o ubrzanom gospodarskom rastu, posebno onom dugoročnom.
Uz postojeći odljev i nedostatak radne snage, hrvatsko gospodarstvo može samo stagnirati i/ili ograničeno rasti. Više zaposlenih je osim zbog omogućavanja gospodarskog rasta nužno i zbog činjenice da bi se mirovinski sustav mogao potpuno urušiti ako Hrvatska ne popravi zaposlenost. To sve pokazuje povezanost i kompleksnost problema.
Zbog svega toga, Hrvatskoj treba sustavna reforma, koja će obuhvatiti više sektora i među njima posebno reformu obrazovanja te reforma koja će od zemlje sa statičnim gospodarstvom postupno pretvoriti u zemlju s gospodarstvom spremnim na brze promjene i prilagodbe nastalim globalnim trendovima.
Duboke društvene posljedice
Statistički podaci pokazuju da od poreznih reformi i oporavka gospodarstva trenutačno najviše profitiraju najbolje plaćeni građani, kojih je znatno više nego prije 5 godina.
Zanimljiv podatak daje Europska banka za obnovu i razvoj, a koji sigurno može izazivati dosta kontroverzi, je da danas oko 15 posto ljudi u našoj zemlji, živi lošije nego u prije 90-ih. Također, čak 45 posto ljudi danas više zaostaje za stanovnicima najrazvijenijih zemalja nego što su zaostajali 1989. godine.
Tako se čini da se promjenama u Hrvatskoj, kako političkim, društvenim, a posebno ekonomskim, u posljednjih četvrt stoljeća okoristila manjina. Izlaz iz takve situacije, lokalno, ali i globalno je nužna preraspodjela dohotka, reforma financijskog i poreznog sustava, te ukupna potražnja.
Što se tiče naše zemlje, to sve pokazuje da raste kriza nejednakosti, što posljedično dovodi i do koncentracije političke moći, do opće političke i ekonomske nestabilnosti, a propadanje srednjeg sloja smanjuje mogući gospodarski rast i posebno potencijal održivog gospodarskog rasta.
Također, kod dijela građana koji su sreću potražili izvan granica lijepe naše, nije uvijek i jedino plaća razlog iseljavanja, nego upravo nezadovoljstvo općim i političkim stanjem u društvu. Dakle, puno toga je i u subjektivnom osjećaju, posebno stanja u državi. Ali to je već neka druga tema koja će biti u nekim budućim tekstovima…