Nakon toliko dugo rada i susretanja s nevjerojatnim rekordima postoji li uopće nešto što bi Vas moglo iznenaditi?
U poslu oko Guinnessove knjige rekorda svaki dan je drugačiji – nikada ne znate što ćete dobiti u pošti ni koga ćete upoznati. Onog dana kad me ono što otkrijem prestane očaravati znat ću da moram prestati raditi ovdje. Tu je ludnica, zaprimamo puno prijava, javnost je iznimno inventivna tako da se uopće ne prestajem diviti svemu tome!
Postaju li lovci na rekorde sve ekstremniji?
Internet je svijet učinio manjim mjestom tako da puno lakše i brže možete biti izloženi nekima od najluđih aspekata ljudskog postojanja. Viđamo nevjerojatno puno ludih stvari, ali mislim da su ih ljudi oduvijek činili – jedino sad ih sve možemo vidjeti na YouTubeu u roku od nekoliko sekundi nakon što su izvedene.
Mislim da rušenje rekorda pridonosi evoluciji ljudske rase – samo ako se budemo tjerali još dalje postavljajući si neobične ciljeve i ako budemo težili izvrsnosti i nečemu novom uspjet ćemo rasti kao rasa. To je ono po čemu se razlikujemo od životinja – mi izvodimo sve te lude stvari jer možemo, nismo ograničeni potrebom da samo pronalazimo sklonište, hranu i partnera.
Koji je najnevjerojatniji rekord s kojim ste se susreli?
Nemoguće je dati jednostavan odgovor na ovo pitanje. Ovisi o mojem raspoloženju, vremenu u godini i tako dalje. Moja omiljena kategorija rekorda je ona vezana za ljudsko tijelo – najviši, najniži, najkraći, najteži, najdulji nokti, najdulja kosa i tako dalje. Također općenito volim i rekorde koji imaju neobičan rasplet, na primjer prva osoba koja je rođena kao patuljak a umrla kao div, ili pak ranger iz jednog nacionalnog parka koji je preživio sedam udara munje da bi se na kraju, slomljena srca zbog ljubavnog prekida, sam upucao. Ono što fascinira su priče koje stoje iza rekorda i prava je šteta što u knjizi nemamo mjesta da ih navedemo.
Cijeli članak pročitajte na Metro portalu
