Prosvjedni skup “Ne ćirilici u Hrvatskoj” održan na Trgu bana Jelačića prošle nedjelje počeo je nakon intonacije ustaške budnice “Evo zore, evo dana” (evo Jure i Bobana). Kako bi dodatno zagrijao okupljena grla, poznati je televizijski desničarski bukač Velimir Bujanec potaknuo “domoljube” da iskažu svoje sentimente, a masa je odgovorila poznatim kršćanskim usklikom “Cigani, Cigani!” Nije sasvim jasno je li postignut cilj koji si je zacrtao “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara”, a koji je paravan za osnivanje stranke branitelja kojima manipuliraju ražalovani generali (iz redova harmonikaša, kamiondžija i špiclova), ali meni je baš godilo to što su se branitelji složili oko naizgled velikoga prijepora, o jednakom jeziku kojim govore i Srbi i Hrvati. Ono, metak im je pobjegao kroz kundak (hi, hi).
No, ono čime ne mogu uopće biti sretnim jest – provalom mržnje. Da, ponovimo gradivo: u nedjelju, na dan kada su se Židovi diljem svijeta sjećali svojih žrtava i obilježavali Jom Hašoa – Dan stradanja u holokaustu, naime, tog dana u Izraelu i dijaspori Židovi se sjećaju šest milijuna ubijenih sunarodnjaka, žrtava nacizma i fašizma u II. svjetskom ratu (u nas ustaštva, a u Srbiji, ne zaboravimo, i Nedićeve vlasti), u Zagrebu se skandiralo ustaškim “legendama” Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, da bi odmah nakon toga branitelji i ostala publika stali vrijeđati Rome, dan uoči njihova međunarodnoga praznika! Baš prekrasno.
Ja bih danas istaknuo jedan poseban oblik mržnje (i stalne prisutnosti neoustaške ejakulacije u kanalizaciji ovdašnjih Facebooka i forumova), a to je riganje vatre koje trpim skoro dva desetljeća (kada se god suprotstavljam nacionalističkom divljanju Hrvata) pa ga dobro poznajem, a sada pogađa mojega dobroga druga Bojana Glavaševića, sina vukovarskoga novinara i mučenika, našega kolege Siniše Glavaševića.
Bojan Glavašević je rekao da stožer zloupotrebljava tonske zapise ratnih izvješća njegova oca iz ratnog Vukovara (pušteni su na skupu bez dogovora s obitelji Glavašević), odnosno da ”nije u redu koristiti njegova ratna izvješća iz Vukovara na zagrebačkom prosvjedu protiv uvođenja ćirilice u Vukovar, a da o tome nije obaviještena obitelj”. Bojan je kazao i ovo: ”Organizatori prosvjeda su Vukovarci, mi se svi dobro poznajemo i mogli su nam reći da će prosvjed početi puštanjem ratnih izvješća moga oca, Siniše Glavaševića. Ovako nikako nije u redu”.
Iako je Bojan priznao da njegova obitelj nema autorska prava na očeva ratna izvješća, misli da su ih trebali obavijestiti da će ih koristiti. Pogotovo jer je siguran da njegov otac ”ne bi imao ništa protiv uvođenja ćirilice”. Bojan je kazao: ”On je bio Vukovarac, osoba koja je živjela u gradu gdje su živjeli ljudi različitih nacionalnosti i vjere. Siguran sam, ponavljam, da ne bi imao ništa protiv uvođenja ćirilice. S druge strane, kontekst u kojem su nastala ta izvješća bio je u potpunosti drugačiji nego što je to danas”, te je dodao da su, zbog uporabe ratnih izvještaja njegova oca na prosvjedu, u obitelji Glavašević poprilično zatečeni i potreseni.
Stožer za obranu hrvatskog Vukovara mu je odgovorilo na vrlo ružan način: da upravo on, izražavanjem ”nametnutih mu stavova, zloupotrebljava žrtvu svoga oca i žrtvu svih Vukovaraca gradeći na njoj svoju političku karijeru”. Tako stoji u priopćenju Stožera, a dodaje se i da je Bojan Glavašević ”rekao upravo ono što su mu naredili oni koji su ga postavili na poziciju, jer je Sinišin sin, a ne jer je radom zavrijedio tu poziciju”.
Iz kanalizacije su ispuzale ustašice i ostala gamad pa kažu: ”Otac mu se sigurno okreće u grobu! Koliko košta jedan sinek, žrtve mučenja i ubojstva od strane četnika i JNA? Politička pozicija i nema veze što su mu oca mučili i ubili ti isti koji bi se danas pretvarali da se ništa nije dogodilo, nakon 16.000 mrtvih, 1/3 Hrvatske srušene, tisuće silovanih žena i tisuće ubijenih civila, ranjenika i djece! Stvarno jadno: takvog hrabrog oca prodati za novac i poziciju! FUJ!” Ili pak ovako: ”Degutantno je o ovome uopće raspravljati, ali vidi se iz aviona da mali ima naučenu podlogu teksta koje ponavlja dva puta istovjetno, isto ponavlja snimano na dvije različite lokacije u odijelu u različitim vijestima… Dakle, promišljeno i unaprijed pripremano i odmah pušteno isti dan poslije skupa dragovoljaca u Zagrebu. Jesu li to političke ambicije, ili mentorstvo SDP-a kod mladog Glavaševića, ma nije ni važno, ali doista žalosti ovakva izjava prema dragovoljcima i borcima koji njegovog tatu drže za istinsku ikonu Vukovara u borbi protiv srpskog agresora, a on tako lako sve to opovrgne i popljuva. Sve skupa, tužno”.
Mislim da je tih bljuvotina dosta i ja ti se ispričavam, Bojane, što ih ovdje prenosim. Ali, činim to iz pedagoških motiva. Za one koji možda ne znaju, publicist Bruno Bušić (1939.) početkom 70-tih odlazi iz tadašnje SFRJ na zapad i postaje ekstremni hrvatski politički emigrant. Jedan je od najpoznatijih i najradikalnijih zagovornika stvaranja hrvatske države. Ubijen je 1978. u Parizu od ruke udbaškog egzekutora. Bruno Bušić je, preko posrednika, poručio: ”Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će rođenje, rodit će se slobodna Hrvatska kada padne Berlinski zid i kada se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu (….) No, kad se oslobodimo i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak‘ nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže će i najgore biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”
Parafrazirajući Brunu Bušića, rekao bih Bojanu da se ne živcira, da ostane budan, ali da se ne pokoleba, ni on, a ni vi koji ovo čitate jer, tek kada se domoljubni desesperadosi budu javljali za uvođenje reda, tek ćemo vidjeti što je ludost i koliko je teško spasiti nas od nas samih.
Gubitak moralne odgovornosti i etika interesa, dva su osnovna razloga koketiranja ovih fantasta, mrzitelja ćirilice, normalnosti i suživota s nacionalizmom NDH-zijskog kova. Agresivnost koja se pri tome razvila prema nezaštićenim kategorijama građanstva i prema simbolima antifašističke prošlosti pa i prema civiliziranim osobama kao što je Bojan Glavašević, nažalost, to nam ne može biti utjeha, možda bi bila veća da novinari poput njegova oca nisu, ako ništa drugo, radi sebe samih i nadolazećih generacija, definirali kriterije žurnalističke etike u sjeni svijesti moralne odgovornosti. Svi mi koji ovih tjedana doživljavamo pad u povjerenju prema politici sadašnje vlasti zaključit’ ćemo da se isplati navijati za etiku u politici. Za etiku uvijek!
