Hajde prvo jedan vic. Umro Tito i na raspravi o paklu i raju zaključiše da ipak nije bio tako loš čovjek, ali budući je bio ateist i zadrta komunjara, dogovore se Bog i Sotona da jednu godinu provede u paklu, drugu u raju pa opet u paklu… Prvi ga uzme vrag i poslije godinu dana dolazi Bogu: ”Gospode Bože, daj uzmi ovoga, tvoj je red, napravio mi je veliku štetu, mnoge demone pretvorio je u pionire, sada me natjerali da organiziramo radnu akciju sređivanja pakla!” Nakon godinu dana dolazi vrag i kaže: ”Gospode Bože, daj natrag onu komunjaru, na mene je red, prošla je godina”. A Bog mu odbrusi: ”Kao prvo, nemoj me zvati Gospode Bože, već druže Bože. Kao drugo, Bog ne postoji. A kao treće, ako čujem još samo jednom da našega druga predsjednika nazoveš komunjarom, sudit ćemo ti kao narodnom neprijatelju i izdajniku!”
A sada o velikoj zabludi Hrvata. U krivu su svi oni koji misle da su svibanjske pobožnosti posvećene u prvome redu Blaženoj djevici Mariji. Ne! Vjerni Hrvati u svibnju se mole; neki drugu Titu, neki pak Anti Paveliću. Ovi prvi hodočaste u Kumrovec, gdje je navodno rođen 7. svibnja 1892., prilično okrvavio ruke, da bi preminuo u Ljubljani, navodno 4. svibnja 1980., dok ovi drugi, nekako oko 15. svibnja polažu vijence na Bleiburškom polju gdje se, kako stoji na spomeniku pred kojim su se poklonili generacije i generacije ustaša te Ivica Račan, Zoran Milanović i Ivo Josipović, časti doista nemoguće: jer se odaje počast ustaškim snagama koje se danas nazivaju ”snagama hrvatske države” i stavljaju u isti rang s vojskom sadašnje Republike Hrvatske.
Naime, sada sasvim ozbiljno, kada bi se na Bleiburgu doista komemoriralo neosuđene žrtve (kojih tamo nije bilo, već najviše u Sloveniji) pa bili to i najcrnji ustaše, imali bismo razumijevanja, no kako se ondje polaže vijence na grobnu ploču na kojoj piše da su oni pripadnici ”Hrvatske vojske” (na spomeniku piše točno ovako: ”U čast i slavu poginule hrvatske vojske – Svibanj 1945.”, a zanimljivo je da na tom istom kamenu prijevod na njemački glasi: ”U spomen palim Hrvatima – Svibanj 1945.”), jasno je da se radi o nečem drugom. To drugo je da se visoki predstavnici državno-crkvene vlasti dolaze pokloniti jednom zločinačkom režimu koji je odavno osuđen u čitavom antifašističkom svijetu. Svih ovih godina, komemoracije na Bleiburgu su bile samo jedno, žaljenje za propašću NDH, tek u drugom planu izraz pijeteta prema žrtvama partizanske bestijalnosti nakon sloma sila osovine, a onda i, sve do 1991., izraz težnje Hrvata za vlastitom slobodnom državom.
Na bleiburškoj komemoraciji, koja od kako je Sabor ukinuo pokroviteljstvo ima i karakter pobune i dišpet desničarskih snaga uz blagoslov katoličke hijerarhije, misu predvodi svake godine jedan drugi hrvatski (nad)biskup pa je ove godine (subota 11. svibnja) čast zapala splitsko-makarskom nadbiskupu Marinu Barišiću, a sve, kako i priliči, prenosi HTV. Gotovo svake godine sa propovjedaonice se hrani nacionalistička mitologija i izbjegava se ono što je hrvatski episkopat odredio kao prioritet u povodu obilježavanja 50. godišnjice završetka Drugog svjetskog rata kada su biskupi predvođeni pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem kazali i ovo: ”Nije glavna težina pitanja u tome kako zaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje medu ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?” (Pismo je objavljeno 1. svibnja 1995. preko IKA-e a onda preneseno u prvom narednom broju ”Glasa Koncila” te u cijelosti na web adresi: http://www.hbk.hr/novi/hbk/sadrzaj_vijesti.php?ID=31&tbl=tblvijestihbkdokumenti).
Ja mislim da je taj stav episkopata od izuzetne važnosti. Slučaj političke zlouporabe religije, što ne prestaje biti fenomen niti u ovom poratnom hrvatskom vremenu, najkrvavije je došao na vidjelo bezbožnim nasiljem, paležom, pljačkom, osvajanjem, tzv. etničkim čišćenjem, rušenjem bogomolja, vitlanjem religijskim simbolima nad glavama, nacionalizmom i ksenofobijom izmanipuliranih i prestrašenih, ukratko, izluđenih građana. Takvu religiju možemo označiti lažnom. Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojega ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome sudjeluju i mnogi vjerski službenici, ali i vođe. Vjerski fanatizam, politička religija, ili, budimo na kraju sasvim otvoreni, sakralno ludilo, hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji. U svijetu i društvu prepunom sukoba imamo poziv da zagrlimo jedni druge i da prijeđemo svakojake granice pa i one između rituala ili prostora i vremena.
Dakle, svake godine, početkom svibnja, u Hrvatskoj se sukobljavaju dva ideološki suprotstavljena tabora: antifašisti, oni koji odlaze na komemoraciju u memorijalni park na prostoru nekadašnjeg ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac (koji se okupljaju više puta, ali najznačajnije, s predsjednikom države na čelu, koncem travnja, u povodu sjećanja na proboj 600 logoraša iz toga logora smrti 22. travnja 1945.) te, kako ih antifašisti nazivaju, proustaški, ili neoustaški motivirani Hrvati koji će se na Bleiburgu prisjećati tzv. Bleiburške tragedije (15. svibnja 1945.) i Križnog puta, nakon poraza NDH i obračuna (najžešće na slovenskom teritoriju) Titovih partizana sa snagama Ante Pavelića, Draže Mihajlovića i drugih (slovenskih nacionalista, vojnika Wermachta, itd).
Prije nekoliko godina sukob je eskalirao nakon što je hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, govoreći ispod spomenika Kameni cvijet na mjestu bivšeg koncentracijskog logora u Jasenovcu, zapaprio svoj nastup kada je kazao: ”Gadovi nas uvjeravaju da zločin nije bio tako strašan”. Dakle, Mesić reče: ”I danas ima gadova koji će reći da je sve ovo bilo izmišljeno”. On se pozvao na riječi bivšeg predsjednika SAD-a Dwighta Eisenhowera, koji je na kraju Drugog svjetskog rata tražio da se dokumentira sve o nacističkim logorima, ”jer će se jednog dana naći neki gad koji će reći da je sve to izmišljeno”. Zbog toga se iz nekih katoličkih krugova tražila Mesićeva isprika Katoličkoj crkvi, jer je očito da su neki ”gadovi” prepoznali. Napali su ga i članovi episkopata, redovnici i redovnice… Mesić se, naravno, nije ispričao nego je uzvratio tvrdnjom da je ”Crkva licemjerna”.
U izjavi za Hrvatski radio pojasnio je da ga smeta crkvena neprincipijelnost, misleći na činjenicu da u Bleiburg redovno idu biskupi i nadbiskupi (misu na Bleiburškom polju predvodio je i kardinal Josip Bozanić), a u Jasenovac šalju lokalnog svećenika, čime pokazuju da su im ustaške žrtve draže od onih koji su stradali od ruke ustaša. Mesić je ponovio poznati stav da niti jedan od stradalih u Jasenovcu nije kriv ni za jednoga ubijenog u Bleiburgu i na Križnom putu, već da ima obratnih situacija, odnosno, kako tumači dobar poznavatelj povijesti Drugog svjetskog rata i publicist Slavko Goldstein, Katolička crkva ima poteškoća u shvaćanju priproste činjenice da se 1945. (zločini partizana) ne daju shvatiti ako se ne prihvati odgovornost Katoličke crkve u podupiranju ustaškog režima koji je osnovao NDH 10. travnja 1941.
Elem, i jedni i drugi imaju poremećene poglede na svijet i na povijest. Jer vjernici titoisti imaju poteškoće u priznavanju grozote koji su partizani počinili odmah nakon završetka WW2 koji je na našem terenu trajao do noć uoči predaje na Bleiburškom polju, jer su se ustaše, u povlačenju, do zadnjeg časa borili i ubijali partizane (zato je odmazda i bila tako žestoka). Zločini su stvarni, dokumentirani i njih se ne može odagnati iz svjetske povijesti pa ni iz povijesti onih naroda iz čijih su redova dolazili naredbodavci i izvršitelji zakona. To ne znači da je i jedna nacija genocidna, da je i jedan narod kao kolektivitet kriv. Priče o genocidnosti naroda i o kolektivnoj krivnji izmišljotine su poslijeratnih političara koji su njima skupljali jeftine bodove boreći se za naklonost onih koji su zločine htjeli prešutjeti bježeći od vlastite odgovornosti, ili suodgovornosti. Baš ti koji bježe od istine i suodgovornosti. Pored toga treba reći i znati da su NDH stvorili primitivni seljaci, rasisti, poluinteligentna profila uz pomoć kleronacionalista iste sorte. Zato i ja kažem: važno je da sjećanje ostane živo! Inače, dali bismo odriješene ruke onima koji se sve agresivnije trude da nam umjesto povijesne istine nametnu laž o povijesti.
Zato citiram dio pisma kancelara Konrada Adenauera iz veljače 1946. jednom katoličkom svećeniku i prijatelju u Bonnu: ”Mislim da njemački narod pa tako i biskupi i svećenici u njemu, nose veliku krivnju za ono što se dogodilo u koncentracijskim logorima (…) A ta je krivnja počela dosta ranije jer su narod i Crkva podržali nacističku agitaciju. Neki vrlo entuzijastički” (Dio pisma tadašnjeg njemačkog kancelara svećeniku Bonhardu Custodisu, u Bonnu, 23. veljače 1946. Vidi u Konrad Adenauer, Briefe: 1945.-1947., kompilacija Hansa Petera Mensinga, Rhönder Ausgabe, Siedler, Berlin, 1983, pismo 169, str. 172., ili http://www.freiburger-rundbrief.de/de/?item=431).
Zato, dame i gospodo, ljudi dobre volje, poštovane čitateljice i čitatelji, zaista je došlo vrijeme da okajamo grijehe naše i naših otaca te da prestanemo koketirati s fašizmom koji vjeri pravi kompliment radi nacije, a naciju uzdiže na stupanj božanstva. Došlo je vrijeme da se odmaknemo od zločinaca (ja sam se odmaknuo od onih u mojoj obitelji i u okruženju u kojem sam odrastao u Argentini), da ih takvima nazovemo i da im ne dižemo lažne oltare.
Evo, za početak, odagnajmo mitologiju Bleiburga. Tamo nije počinjen zločin. Zločin se dogodio u svibnju, ali drugdje. Prestrašan dakako. Na Bleiburškom polju napravljeno je tek jedno sramotno zarobljavanje jednog neobičnog mnoštva ljudi, vojnika i civila, među kojima je bio i prilično velik broj itekako okrvavljenih pa Jasenovac postaje ono što je uvijek i bio: stravično osamljen i neusporediv zločin u povijesti naroda Hrvatske. Suočiti se s tom istinom nije lako, ali je časno i korisno zbog zdravlja onih kojima je Bleiburška mitologija značila čitavo njihovo hrvatstvo.
