“Supruga mi je usred rata oboljela od raka, i molio sam tad Ljubljansku banku da mi vrati barem dio stare devizne štednje da bismo mogli platiti komponente za kemoterapiju iz inozemstva, ali mi nisu odgovorili, i zatim je supruga umrla, a ja sam teško obolio na srce i opet ih kontaktirao. Novac još čekam, no možda i sam umrem prije negoli ga vidim.”
Tako je za DW o svom slučaju dugogodišnjeg potraživanja duga od Ljubljanske banke započeo svjedočiti Tomo Karas iz Velike Gorice, jedan od oko 130.000 hrvatskih građana koji se nadaju povratu svoje ušteđevine zadržane u Sloveniji od trenutka odcjepljenja te republike od SFR Jugoslavije. Od ukupne mase duga u visini od približno 300 milijuna eura s kamatama, njegovih je oko 46.000 eura, odnosno nominalnih 60.000 australskih dolara, također ubrajajući kamate.
Pogoršanje na međudržavnoj relaciji
Svi ti razočarani štediše pomno prate najnoviju javnu, medijima posredovanu međudržavnu raspravu proteklih tjedana, o političkom te pravnom aranžiranju toga problema između Hrvatske i Slovenije, odnosno nedefiniranog sljednika bivše Ljubljanske banke. Svedeno na osnovu, međutim: i dalje nema dogovora, nakon tko zna koje izmjene stajališta, a dvije strane se čak ne mogu usuglasiti oko toga kakve su točno bile čije pozicije od posljednje takve zgode.
Položaj štediša uslijed svega toga svakako nije bolji, prije bi se moglo reći da je potencijalno gori, s dodatnim teretom nove (ne)uvijene prijetnje slovenskog vrha ometanjem ulaska Hrvatske u EU. Linija podjele mišljenja o rješenju kreće se između hrvatskog stava da je riječ o privatnom odnosu banke i klijenta, i slovenskog da se dug mora tretirati u postupku sukcesije SFRJ, dok Europska unija i dalje inzistira na bilateralnom sporazumu, te se ne želi miješati.
Spasonosni odvjetnički pristup
Tomo Karas nada se konačnom sudskom rješenju svoje životne nevolje, ali privatnim nastupom. Da bi došao do ušteđevine koju je 1990. u dva dijela oročio na jednu godinu, ušao je u dva spora s Ljubljanskom bankom na Općinskom sudu u Zagrebu, i prvi je nepravomoćno dobio nakon šest godina, dok se početak drugog očekuje predstojeće jeseni.
Isto je uspjelo ishoditi nekoliko desetaka hrvatskih štediša Ljubljanske banke, a ključno je primijetiti da ih je zastupao odvjetnički ured Milivoja Žugića. Uostalom, taj zagrebački pravnik nadaleko se pročuo posljednjih godina, po pristupu baziranom na tuženju Glavne filijale bivše Ljubljanske banke u Hrvatskoj, čija je ovdašnja imovina u nekretninama poznata i moguće je dug kompenzirati kroz nju.
Osim toga, javnost u obje države Žugić je iznenadio počevši od pretprošle godine dobivati slučajeve i u Sloveniji. Ipak, ostaju problemi kao što je činjenica da imovine možda neće biti za sve, da procesi traju izuzetno dugo, i da po njihovu okončanju naplata ne dolazi nužno odmah na red. A najveći dio štediša je ostario ili čak umro, i sad se u čekanju iscrpljuju njihovi potomci.
