Prema podacima iz financijskih izvještaja dostupnih u Registru neprofitnih organizacija, u nevladinom sektoru godišnje radi oko 18.500 osoba, što je oko 1,3 posto ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj.
– Imajući u vidu trendove razvoja neprofitnog poduzetništva čiji su glavni akteri udruge, ali i jasno opredjeljenje i preporuke Vlade da na provedbi programa i projekata financiranih iz javnih izvora zapošljavaju stručni djelatnici, onda je realno za očekivati da će udio zaposlenih u neprofitnom sektoru rasti u odnosu na ukupan broj zaposlenih u Hrvatskoj. To su uostalom i europski trendovi – ističe Igor Vidačak, v.d. ravnatelja Ureda za udruge Vlade RH.
NVO sektor pokazao se iznimno propulzivan baš u kriznim godinama jer, prema podacima Ureda za udruge, povećale su zaposlenost za osam posto. Godine 2008. neprofitni je sektor u Hrvatskoj zapošljavao 17.291 osobu, godinu potom 18.228, a u 2010. 18.667. Dakle u dvije godine povećanje od osam posto ili čak 1.376 radnih mjesta. To znači i da svaka 76. zaposlena osoba radi u nekoj udruzi, čime postaje sve relevantniji ekonomski faktor, kazao je novinar i publicist Tihomir Ponoš, koji godinama sustavno prati NVO scenu u Hrvatskoj. I Ponoš i Vidačak procjenjuje da će se taj trend rasta nastaviti, a Ponoš naglašava da su se nevladine udruge pokazale daleko efikasnije od Vladinih institucija u izvlačenju novca iz EU fondova.
– One izvlače gotovo sto posto novca namijenjenih za razvoj civilnog društva, a to je posljedica što 15-tak godina surađuju sa stranim zakladama, ambasadama i inim institucijama te su savladali sve birokratske prepreke EU činovnika – kaže Ponoš.
Uz novac iz EU fondova, rad udruga se financira i državnim novcem. Godišnje državna tijela raspisuju stotine javnih natječaja i poziva za dodjelu bespovratnih sredstava projektima i programima udruga. Udruge godišnje realiziraju oko šest tisuća različitih programa i projekata financiranih iz državne kase, s tim da se jedna trećina sredstava dodjeljuje iz državnog proračuna a dvije trećine iz proračuna županija, gradova i općina. Sve u svemu, u pet godina NVO sektor dobio je 7,4 milijardi kuna državnog novca. Dobar dio išao je preko Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva, osnovanu na inicijativu Vlade 2003. Zaklade raspolaže s 14 posto novca što ga godišnje ostvari Hrvatska lutrija. Zaklada financira isključivo projekte namijenjene općem dobru, i to u nekoliko kategorija: od malih građanskih inicijativa u iznosima do 50 tisuća kuna pa do institucionalnih potpora koje dosežu najviše 350 tisuća kuna godišnje i koje se dodjeljuju udrugama ‘koje su svojim rezultatima dokazale da su značajne za razvoj civilnog društva’.
Za razliku od njih, jedna od najpoznatijih nevladinih udruga Transparency International Hrvatska financira se isključivo iz donacija. Oni, za razliku od inozemnih ogranaka te međunarodne organizacije osnovane u Njemačkoj 1993. godine, koji često imaju tzv. korporativne članove – velike tvrtke poput General Motorsa koji godišnjom članarinom podržavaju udrugu, nemaju takve donatore. U Hrvatskoj je, smatra Zorislav Antun Petrović, mala mogućnost da se tvrtke na taj način uključe u borbu protiv korupcije.
– Preko 95 posto prihoda Transparency International Hrvatska ostvaruje se kroz različite projekte. Trenutno imamo tri projekta – jedan financira Europska unija, drugi Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške, a treći njemačka diplomacija. Pored toga, imamo i nešto vlastitih aktivnosti, npr. edukacije za različite tvrtke kao i predavanja naših članova u programima drugih NVO-a – kaže Petrović.
Kao i ravnateljica Zaklade Cvjetana Plavša-Matić, tako i mnogi na nevladinoj sceni sumnjaju da trećina registriranih udruga uopće djeluje, a Petrović ističe kako bi valjalo preispitati i što se smatra civilnom udrugom, odnosno radom za opće dobro.
– Prema hrvatskom zakonu svaka forma udruživanja građana radi ostvarivanja nekog zajedničkog interesa tretirana je jednako. Jednako se tretiraju Nogometni klub Dinamo, TIH ili Kulturno-umjetničko društvo Ivan Goran Kovačić, pa mislim da bi tu trebalo povesti malo računa da se razlikuju sportska, kulturna od udruga koje se bave javnim dobrom, u najopćenitijem smislu riječi – pojašnjava.
Što se tiče nekih zamijećenih nepravilnosti, čelnik TIH-a ističe da je on na nevladinoj sceni prisutan kao i u ostalim segmentima društva te da je on pitanje ‘cijele države, odnosno cijelog državnog aparata.’ Oko dosjele prostora za rad udruga bilo je dosta sporenja. Dok iz NVO sektora poručuju kako gradovi i županije moraju utvrditi koje su udruge od opće koristi za Hrvatsku i koje bi trebale imati prioritet u dodjeli novca i prostora za djelatnost s obzirom na to koju vrstu djelatnosti obavljaju, iz npr. Grada Zagreba uzvraćaju kako ni udruge nisu čiste po tom pitanju. Jer, kako je utvrdilo povjerenstvo Gradskog poglavarstva, samo 52 od 159 nevladinih udruga imaju uredne ugovore o korištenju prostora, dok ih druge koriste u komercijalne svrhe ili čak kao stambene prostore.
Osim o propulzivnosti sektora, podaci o broju zaposlenih ukazuju i na to da sve više ljudi u radu u udrugama vidi priliku za gradnju karijere, a i plaće su u pravilu nešto iznad državnog prosjeka. Udruge su u posljednjih pet godina dobile gotovo 7,5 milijardi kuna, trenutačno postoji jedna udruga na svakih 95 stanovnika, a sve veći broj zaposlenih u tom sektoru jamče snagu – kako političku tako i ekonomsku – tog segmenta društva.
– Dok god bude potrebe da se građani okupe oko npr. zaštite ptica pjevica ili oko zahtjeva za izmjenama Zakona o financiranju političkih stranaka, dotle će u Hrvatskoj postojati i potreba ljudi da se okupe oko neke inicijative, u nekoj formi – bile to nevladine udruge ili kao ad hoc koalicije na volonterskoj bazi, što je daleko izraženije u Zapadnim državama, nego u Hrvatskoj – smatra Petrović.
Zašto je dijelom tako, govori dr. sc. Andrea Feldman, docentica Učiteljskog fakulteta, dugogodišnja aktivistica ženskog pokreta te bivša direktorica Instituta Otvoreno društvo Hrvatska: Civilno društvo u Hrvatskoj je u prošlosti pomoglo konsolidaciji demokracije u najširem smislu, no nakon dvadeset godina i pod teretom krize je dovedeno u situaciju da se na nevladine organizacije uglavnom gleda kao na balast, nepotrebnu gomilu udruga (i) građana koja opterećuju državni proračun.
Nevladin sektor je vrlo bitan svakom društvu, jer donosi inovativne načine zapošljavanja, angažira dio nezaposlenih, afirmira volonterstvo ili preuzima na sebe dio posla koji u određenom trenutku država ili županija ne mogu odraditi. Nevladine organizacije i dalje zapošljavaju ljude i plaćaju poreze. No, činjenica je da je u situaciji krize, odnosno recesije, a u nerazvijenosti i nefleksibilnosti poreznog sustava, država ona koja je postala gotovo ekskluzivni financijer nevladinog sektora, što otvara mogućnosti korupciji, nepotizmu i klijentizmu. S odlaskom stranih privatnih zaklada drastično se smanjio izvor financiranja za mnoge NVO, jer njihovi kapaciteti nisu dovoljno razvijeni da bi mogli s lakoćom konkurirati za europske fondove. Uvođenjem poreznih olakšica za investiranje u nevladin sektor u područjima poput socijalne skrbi, kulture i umjetnosti, obrazovanja, znanosti i sporta, ali i razvoja demokracije i zaštite ljudskih prava, omogućila bi se veća konkurentnost među organizacijama civilnog društva, ali i u velikoj mjeri rasteretilo proračune kako države, tako i jedinica lokalne samouprave.
– Ako dvije obitelji iz New Yorka nalaze korisnim da iz svoje dobiti financiraju digitalni prijenos Metropolitan opere i tako pomognu razvoj i globalnu dostupnost vrhunske kulture, ne vidim razloga da se slično ne omogući i hrvatskim privrednicima i poduzetnicima. George Soros nikada ne bi bilo dobrotvor svjetskog glasa, da mu američki porezni zakoni nisu to, ne samo dopustili, već ga na to i poticali. No, u Hrvatskoj vlada nepromijenjen etatistički stav po kojemu se država mora baviti, a time i kontrolirati sve i sva, od financiranja nogometnih klubova, do toga koliko zarađuju glumci, jesu li pjesnici na vrijeme ispunili obveze iz ugovora o poticaju književnog stvaralaštva?- kaže Feldman.
