Zoran Milanović ozbiljno je uzdrman. Vladi, na čijem je čelu, ide loše a lista koju je predvodila njegova stranka, SDP, doživjela je poraz na izborima za Europski parlament. Zbog toga su nezadovoljni njegovi koalicijski partneri, a sve su glasniji i njegovi oponenti u vlastitoj stranci. Zamjeraju mu samovolju pri donošenju ključnih odluka, a posebice javne istupe tijekom kojih nerijetko gubi kontrolu.
Tako su mu iz HNS-a poručili da je glavni krivac što je ta stranka ostala bez svog predstavnika u Europskom parlamentu, jer je izbacio IDS sa zajedničke liste. Poslijeizborna matematika govori da bi s glasovima koje je dobio čelnik te stranke Nino Jakovčić lista SDP-a osvojila šest mandata i tako bila pobjednik izbora. Još više je onih, a takve ocjene stižu i iz SDP-a, koji drže da izborni poraz ukazuje na nezadovoljstvo građana radom Vlade.
Vrijeđanje protivnika na osobnoj razini
No, najviše bure oko Milanovića podiže se zbog njegovih javnih nastupa. Nespretna upotreba usporedbi, koje onda pokušava ispraviti novim, još manje doličnim, usporedbama, sada je već postala legendarna. Tako je njegov pokušaj interpretacije dijela finske povijesti na kraju završio u Špičkovini i Vukovini s čime se danima zabavljala ovdašnja javnost. Ne bez gorčine, baš kao i nakon onih njegovih berlinskih ocjena o Hrvatskoj kao slučajnoj državi. Stoga su i njegova stalna ponavljanja osude Ruže Tomašić zbog njene izjave o Hrvatskoj i navodnim gostima u njoj, na kraju kod birača proizvela suprotan učinak.
Glavni kamen spoticanja u vezi s tim ipak je njegov stil u kojem nedostaje mjera, a karakterizira ga i uporaba osobnih uvreda na račun političkih protivnika. Sada kao šef Vlade upućuje ih oporbi, međutim, kada dođe do rasprava u SDP-u, njegove žrtve postaju njegovi stranački oponenti. Javnost tako pamti kako je prije nekoliko godina, nakon teških riječi i uvreda, istjerao Zlatka Komadinu sa sjednice zato što je tražio raspravu o rebalansu zagrebačkog proračuna.
Nedavno se pak na isti, zapravo još agresivniji, način obračunao s Bernardićem kada je ovaj htio dobiti objašnjenje zašto mora ustupiti mjesto Rajku Ostojiću kao kandidatu za zagrebačkog gradonačelnika. Neki govore da je Ostojića odabrao kako bi ga se na neki način riješio kao svog mogućeg konkurenta jer je jedan od najpopularnijih ministara, a jako visoko kotira i unutar stranke.
Takvim načinom vođenja i Vlade i SDP-a Milanović je stekao priličan broj protivnika. Dok se uspinjao na vlast, nisu se javljali. Sada kada je stanje u državi nikad lošije dok SDP gubi izbore, i oni potiho dižu glavu. Traže da njihov šef preuzme odgovornost za odluke koje donosi bez konzultacijacija s drugima. I da snosi posljedice. Krug mogućih nezadovoljnika je širok, no glavni teret eventualnog suprostavljanja Milanoviću mora doći iz samog vodstva SDP-a, ako se želi postići uspjeh. A tu Milanović ne stoji dobro.
Na zadnjoj izbornoj Konvenciji SDP-a u lipnju prošle u utrci za Predsjedništvo i četiri potpredsjednička mjesta najbolje su prošli oni koje Milanović nije htio blizu sebe, dok njegovi kandidati nisu naišli na potporu. Tako su Rajko Ostojić, Zlatko Komadina, i Davor Bernardić s daleko najviše glasova ušli u predsjedništvo SDP-a. Ostojić i Komadina su također bili daleko ispred drugih i pri izboru za potpredsjednička mjesta. Bila je to poruka izaslanika Milanoviću, posebice kada je riječ o izboru Komadine koji je nedugo prije bio istjeran iz Vlade.
SDP uspješno protiv svojih
Ta trojica iz vodstva SDP-a, koji očito imaju potporu unutar stranke, su, svaki sa svojim razlozima, mogući pobunjenici protiv Milanovića. Komadina ima dovoljno svojih razloga. Milanović ga je jednom izbacio sa sjednice u stranci, a drugi put iz Vlade u kojoj je bio ministar. Ovo potonje putem spinova. Tek što je zauzeo resor, napustivši prije toga mjesto župana, iz Vlade su puštani spinovi preko odanih medija kako je Komadina umoran, ne snalazi se, nesposoban… tako da je na kraju morao sam otići ispričavši se bolešću.
Spinovi su radili i protiv Bernardića. Mediji skloni SDP-u pozivali su se na navodnu anketu prema kojoj Ostojić puno bolje stoji od Bernardića u srazu s aktualnim zagrebačkim gradonačelnikom Bandićem. Kasnije se ispostavilo da je Milanović donio odluku bez ikakvih anketa, jer prema najnovijima Bernardić je bio puno bliže Bandiću nego što je sada Ostojić.
Rajko Ostojić je, pak, jako ambiciozan. Dobio je, nakon što je obišao brojne podružnice, najviše glasova na zadnjoj Konvenciji SDP-a. Pritom mu je jako pomagao Bernardić, ali to poslije nije spriječilo Ostojića da zauzme njegovo mjesto. Tako će vjerojatno sutra postupiti i s Milanovićem. Ako pobijedi u Zagrebu, to će biti njegova zasluga. Ako izgubi, što je barem zasad, izvjesnije, za to će biti krivi loši rezultati Vlade, što će većina i prihvatiti.
No, što će se dalje događati s Milanovićem, ovisit će dijelom o rezultatu predstojećih lokalnih izbora, a najviše o rezultatima Vlade. Ako ne dođe do skorog preokretanja negativnih trendova, kao i svakom drugom premijeru u sličnoj situaciji, ne piše mu se dobro. Ali ne samo što se tiče Vlade nego i kada je riječ o SDP-u, na čije čelo je ponovno izabran prošle godine, ali kao jedini kandidat. Mogući pobunjenici već kucaju na vrata tražeći prigodu kada će postaviti pitanje raspolaganja stranačkim ključevima.
